Dan je zapravo bio dobar. Ujutro sam na licu nosila osmijeh. Zbog sna. Jednog izmiješanog sna. Pomalo suludog, ali dovoljno nježnog da sam se osjećala dobro unatoč nekom tugaljivom vremenu koje se rano jutros nadvilo nad Zagreb. Posla je zaista puno. Previše. I osjećam se nekako krivom jer ne stižem pročitati sve ono što mi je bilo glavno štivo svakog dana. Čak neki osjećaj izdajnika jer nisam više u vašim komentarima. Trudim se, ali ne mogu. Ne ide. Neke su stvari u ovo vrijeme važnije od onih drugih.
Napisala sam jučer podužu biografiju svojoj dragoj Holi. Danas se javila. S nekom predivnom lepršavom fotkom i gledam je i vidim sebe. Ona nije ni svjesna koliko smo i fizički slične. Gotovo identične. I to me nasmijalo. Nije mi danas ni smetalo to što sam mrtva umorna stajala gotovo pola sata i čekala tramvaj. I to čekanje se isplatilo.
Dovukla sam se pred zgradu i srela… nazovimo ga prijateljem iako je više poznanik, a manje prijatelj, a opet puno više od poznanika… dakle, srela sam prijatelja i vidim da mu je koma, da se baš danas cijeli svijet odlučio srušiti na njegova leđa. Otišli smo na kavu. I slušam ga i gledam i znam da mu ne mogu pomoći, ali isto tako shvaćam da mu je taj tren bila potrebna moja prisutnost i trebao je nekoga da ga sasluša. Trebao je nekome kome vjeruje. Rastali smo se nekako šutke. I dalje je bio tužan i smrvljen, ali njegova zakašnjela poruka nagnala me da pomislim kako mu je ipak bolje i kako i ovo danas iza sebe ima neki razlog. Zamisliš se kada ti netko iskreno zahvaljuje samo zbog toga što postojiš, što si u tom danu jedina osoba koja je uspjela napraviti pomak, na bolje. Ponekada trebamo nekoga da bude kraj nas. Nije važno sluša li nas zaista, drži li nas iskreno za ruku. Važno je samo da je tu, da nismo sami. Provjerit ću sutra kako je.
Sjela sam u auto i odlučila na kratko pobjeći od svakodnevne rutine i šablone. Nafrljila sam Azru onoliko kolika je gornja granica da karoserija auta ne daje popratni zvuk basovima. Onako- da izbjegnem zdravo seljački štih. Idila. Sama. Glazba. Misli. Život. Moj život. Samo moj. Ja. I ja.
I sada neumorno pravim greške pišući ovo nešto i stalno se vraćam i brišem. Umorna sam. Naotekla. Ovo je vjerojatno jedini dio koji još uvijek želim raditi i za koji imam volje.
Nadam se novim danima. Onima kao prije. S malo više vremena, malo više udisaja, malo više poziva i sa samo malo više razumijevanja.
Ljubim vas sve. Onako umorno, ali iskreno. Odoh u krpe. Odmoriti život.
Post je objavljen 20.04.2006. u 22:17 sati.