Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća.
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plakao. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo:oči, dah, ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke.
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Antun Gustav Matoš
Post je objavljen 20.04.2006. u 14:56 sati.