Kao kad sanjaš, nalik je.
Svijet oko tebe leluja,
a ti brojiš oblake.
Zapravo vrlo jednostavno.
Dodir ti je mekan.
Imaš strpljenja za ljude koji te zovu.
Sve si čula, i sve zvuči isto.
Zatvorena u nepomičnom krugu
misliš da si kocka
sve dok se ne poslizneš
o rub dana.
Jer nemaš srca,
odlutati nepomična
dalje od Sunca.
Sve zbog onih koji čekaju.
Neodređeno.
Kiša koja ispire
Ostatak taloga
u koji utiskujemo zamišljeni svijet
Bez napora da promijenjeni
u njemu mijenjamo (ga).
Znaš li da je dan bio očekivan?!
I da je sve teže gutati cepeline
umotane u tanku foliju privida?!
Post je objavljen 20.04.2006. u 02:33 sati.