Pregled posta

Svijet živih

U ovoj priči se radi o (naglom) psihičkom prijelazu iz New York skitnice u Sunnydaleskog Angela, a tu je i još jedna ideja zašto i kada je Angel napravio svoju tetovažu. Također je tu i vrlo kratki osvrt na njegovo stanje prije nego je postao skitnica – prikazano u S2 AtS-a kad je u 50-tima bio u hotelu Hyperion. Ovu priču imam već davno i to je doslovno prvi fanfiction koji sam pročitala i prevela. Bilo je to u ljeto u vrijeme stanke između druge i treće sezone. Prije toga nisam ni znala što je fanfiction. Čekala sam ovako dugo sa objavljivanjem jer mi se čini da bi priča mogla biti pa … bolja. Pogotovo iz sadašnje perspektive kada sam pročitala hrpu fanfictiona. Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem da nije dobra, ali je ne bi svrstala među prvih deset. Ali, hej, možda ćete vi imati drukčije mišljenje kad pročitate. U svakom slučaju, to mi je prvi prijevod pa zaslužuje da ga stavim ovdje. Vrijeme radnje u sadašnjosti je kasna S1 ili rana S2 BtVS-a. Usput, ova slika gore je sken prave slike naslikane vodenim bojama. Ovo je reklamni uzorak - tip ih prodaje preko neta.

- Svijet živih - naslov je zapravo dio izraza 'Vratiti se u svijet živih' (eng. 'Back to the land of the living.' ...čini mi se da tako ide)
- «Becoming 1» – predzadnja ep. S2 u kojoj smo saznali da je Whistler Angelu pokazao Buffy i prije nego se upoznao s njom u Sunnydaleu
- «Enemies» - ep. iz S3 kad se Angel pretvarao da je izgubio dušu da bi iz Faith izvukao informacije o gradonačelniku. Ovaj dolje dijalog je bio na početku ep. nakon što su on i Buffy u kinu slučajno išli gledati film izgleda NC-17 sadržaja :)


Kategorija:Angel POV, angst, past fic


Svijet živih
(Land of the Living)
by Labyrinth

---

Whistler: Zaudaraš na smrt. Moram reći, ne pristaje ti imidž skitnice.
Angel: Miči se od mene.
«Becoming 1»

Buffy: Ne želim da se tako uzbuđuješ. Mislim, ne smijemo raditi ništa od toga. Ti bi izgubio dušu, a ja ionako nemam kimono...
Angel: Buffy, ne trebaju mi filmovi da se uzbudim. Sasvim je dovoljno da sam uz tebe. To ne znači da ću izgubiti kontrolu ili biti frustriran. Lijepo je osjećati nešto.
«Enemies»

dod. prev.


Skoro im je došao u videokrug kad je čuo svoje ime. Zastao je i poslušao. U redu, nije smio prisluškivati, ali govorile su o njemu. Je li se to računa u prisluškivanje?

Bilo je dovoljno čudno što su sjedile na pokrivaču na ploči grobnice u bizarnoj verziji izleta. Činilo mu se da uče zajedno kad je vidio nekoliko knjiga između njih. - Ili možda tračaju - pomislio je kad je ugledao vrećice s grickalicama na knjigama. Kolci položeni na pokrivač su mu rekli da samo ubijaju vrijeme dok čekaju člana nemrtvih da im se pridruži. Zbog nekog razloga cijeli prizor mu se činio smiješnim.

«Što misliš odakle mu? Mislim, to nekako nije u njegovu stilu, zar ne?» Willow je upitala otkidajući komadić kroasana i ubacujući ga u usta.

«Da, znam. Valjda nikad nisam razmišljala odakle mu ili zašto je ima» odgovorila je Buffy malo se mršteći. Nije da nije razmišljala o tome nego nije našla nikakve odgovore. Mislila je da ga tako dobro poznaje, ali nikad nije volio puno govoriti o svojoj prošlosti. «Ali imaš pravo, zaista je malo neobično, zar ne?»

Willow se složila kimnuvši glavom. Angel se naslonio na stablo slušajući kako dalje raspravljaju. Smješeći se, pitao se kako su se za ime svijeta zakačile na njegovu tetovažu. Zaključio je da se radi o 'ženskim razgovorima'... o tome kako biti 'normalna cura' kako je Buffy stalno govorila. Osmijeh je polako izblijedio kad su ga misli vratile do odgovora na njihova pitanja.

****

«Onda, ideš li?» Whistler je upitao s blagim izrazom zabavljanja na licu. Znao je da je Angelusu ili Angelu kako se zvao otkad je došao u SAD, sudbina zapečaćena čim je ugledao djevojku. Ali svejedno je bilo smiješno čuti to od vampira. «Nije li to što bih trebao učiniti?» suho je odgovorio Angel. «I kako znaš da će otići tamo? Nekakvo demonsko šesto čulo ili što?»

Smijuljeći se, Whisler je gledao vampira i priznao sebi da mu se nekako sviđa. Um mu je bio gotovo brz kao i jezik... bar kad je bio sit. «Za nas je to sedmo čulo. Mi jednostavno već znamo. Postoje neke stvari koje ti ne mogu objasniti. Morat ćeš to prihvatiti.» Gledajući vampira kako pakira svoju nedavno kupljenu odjeću, demon se malo nasmješio. «Osim toga kako bih se zabavio kad bih ti sve rekao?»

Za to je dobio pogled od Angela sagnutog nad kovčegom, ali ni jedne riječi. Angelove misli su bile zbrkane dok se pitao što je bilo u toj djevojci da se već osjećao tako zaštitnički. Mora da mu je nešto promaklo. Bio je već dugo vremena sam, postao je imun na usamljenost, pa to nije moglo biti uzrok. Možda je samo gubio razum.

Whistler ga je pozorno gledao, gotovo mu čitajući misli. Polako je prišao vampiru i oklijevajući mu stavio ruku na rame. »Ne možeš sebe smatrati mrtvim i očekivati da ćeš joj moći pomoći. Ne možeš jednostavno odlučiti ne osjećati ništa.»

«Mrtav sam već par stoljeća i to se ne može promjeniti.» Njegov glas je bio gotovo bezizražajan, ali Whistler je čuo notu rezignacije.

Demon je uzdahnuo maknuvši ruku. Sad se sjetio zašto se nije trudio biti ozbiljan s njim. Nije funkcjoniralo. A morati će ako želi da Ubojica vampira preživi.

«Znaš na što mislim. Osjećaš se mrtvim... praznim.. iznutra. Zaboravio si kako je osjećati bilo što. Koliko je prošlo otkad si osjetio bilo kakvu emociju? Ili imaš osjećaje i govoriš sebi da ih nema?»

Angel se okrenuo i pogledao ga, dižući spakirani kovčeg. «Ne dovoljno dugo. Ne trebaju mi osjećaji da joj pomognem. Samo moram biti oprezan.» Potpuno je zanemario posljednje pitanje.

I sa tim riječima, vampir je izašao u hladnu noć i otišao, putem prema svom novom životu. Prema životu koji je trebao ako je želio nastaviti postojati.

****

Ležeći na boku na krevetu svoje hotelske sobe, pogledao je zastrte prozore i zatvorio oči pokušavajući se opustiti. Smetao mu je pljesniv miris sobe, iritirala ga je prašina koja je lebdjela u zraci sunca, smetali su ga zvukovi ostalih stanara u «Inn»-u.... zapravo mu je sve išlo na živce. Bez obzira što učinio, nikako se nije mogao opustiti, nije mogao zaustaviti kovitlac misli u glavi. Nešto ga je tjeralo da krene u Sunnydale što je brže moguće, a on je to uporno pokušavao odgoditi. Smislio je toliko isprika u tih nekoliko dana, ali znao da su to samo... isprike. Nije mu se sviđao zaštitnički osjećaj koji je probudila u njemu i činilo je sve da ga potisne. Nije bilo u redu. Ona je ubojica vampira, on je vampir. Nema smisla. To neće ići. Nije htio priznati da se u njemu trzalo i nešto više. Nešto što još nije mogao imenovati. Nešto što je odlučio zanemariti.

Bio je tako dugo mrtav. Ne samo fizički mrtav, nego mrtav i na mnoge druge načine. Osjećaji mu ništa nisu značili. Toliko dugo nije osjećao da je gotovo zaboravio što su osjećaji. A sad se osjećao zaštinički. To mu se nije sviđalo. Nimalo.

Dodir i sve povezano s njim je također izbljedjelo u ništavilo. Nije više osjećao hladnoću, kišu, vrućinu, čak ni bol. Jednostavno je obamro, izvana i iznutra. Na to nije utjecao ni život na ulici. Jedva je primjećivao prljavštinu, glad i vremenske nepogode. Hranio se štakorima tek toliko da preživi. Bio je prevelika kukavica da bi se izgladnjivao do smrti, iako se katkad pitao je li to pravo rješenje. Je li se ikad mogao iskupiti za ono što je činio? Teško. Bi li mogao pokušati? Možda.

Stavivši ruku na oči, stisnuo je zube dok nisu zaškripali, pokušavajući zaustaviti misli koje su mu se vrtjele ukrug u glavi. Ne uspjevajući, pokušao je spavati, ali ga ni san nije htio. Postavši nemiran, ustao je i počeo hodati gore-dolje, pažljivo izbjegavajući par sunčevih zraka koje su se provukle uz rub prljavoplavih zastora.

Ovo neće biti lako. Volio je svoj neegzistirajući život kakav je bio. Nitko ga nije gnjavio i mogao je živjeti sam, ne osjećajući ništa. Obamro je čak i prema svegutajućoj krivnji. Nije bilo moguće zaboraviti što je bio, ali to je već prihvatio. Jedino je morao čekati da potpuno utone u zaborav i zaista postane ništa.

Ali sad je to bilo završeno i gotovo. Samo pogled na tu djevojku već je probudio osjećaj u njemu koji nije osjetio više od 150 godina. Je li osjećao zaštitnički prema ikome, u oba svoja života? Nije se mogao sjetiti. Samo je znao da mu se to ne sviđa. I što je Whistler uopće znao? Naravno da joj je mogao pomagati ne osjećajući ništa za nju. Do vraga, nije mu se trebala ni sviđati da bi joj pomogao, zar ne? Ne da mu je bila odbojna, ali nije se htio povezivati na bilo koji način. Whistler ništa nije shvaćao.

Bacajući se na krevet, ponovno je zatvorio oči, a prizori s Ubojicom odvili su mu se pred očima. Gledajući je u njenom domu, gotovo je osjećao njezinu izoliranost. Njene suze su prodrle u njega na način koji je smatrao nemogućim. Gledajući je kroz prozor dok je tiho plakala u kupaonici, htio ju je zagrliti. Utješiti je... obrisati joj suze i reći joj da će sve biti u redu ma koliko to neistinito bilo. Ne samo što joj je predano nešto što sad jedva može svladati, nego i njeni roditelji... i on je shvatio što će se dogoditi, a prvi put ih je vidio i čuo. Znao je da neće trajati dugo. Whistler je bio u pravu, bit će joj teško.

Uzdišući, gledao je u strop, pokušavajući ignorirati osjećaje koji su se polako budili u njemu. Bili su prisiljeni toliko dugo spavati da ih nije prepoznao kad su došli.

Razmišljajući o sudbini, najedanput se razbjesnio zbog sudbine te djevojke. Tko je bila sudbina da je izabere za to?! Da stavi njezin život u toliku opasnost? Što im je dalo pravo da dopuste da nevina gleda u lice zla? Tko su oni da stave teret svijeta na njena ramena? Ona je tako mlada! Ne bi li trebala imati priliku da bude mlada? Priliku da se zabavlja, šali, uči... priliku da odraste bez toliko nasilja? Sudbina joj neće dati tu priliku. «Dovraga!» rekao je ni sam nije znao kome. Već odavno nije vjerovao da ga netko sluša.

Misli su mu naglo skrenule prema njegovoj obitelji i preplavi ga gubitak. Gubitak što ih nikad nije dobro upoznao. Što ih je toliko puta razočarao. Kad bi sve mogao učiniti ponovno pokušao bi im udovoljiti ovaj put. Da shvate da ih nikad nije htio povrijediti. Čak i lekcije i pravila koja su mu nametali, a on ih je mrzio, su sad bile dragocjena uspomena. Ali bilo je prekasno da im pokaže koliko mu znače jer su već odavno mrtvi, i to od njegove ruke, i gubitak nikad neće biti ublažen. Možda kad bi imao svoju obitelj, možda bi se mogao iskupiti, ali ni to se nikad neće dogoditi. Još jedan gubitak među mnogima s kojima će se morati suočiti u budućnosti.

Kako su osjećaji ponovno isplivali na površinu, tako se pojavila i svijest o stvarima oko njega. Isprekidano je osjećao hladnoću u sobi, gruboću pokrivača ispod sebe, suhoću zraka koji je ispunjavao njegove nosnice i pluća, blagi povjetarac koji je dolazio kroz loše zatvoren prozor. Dok se budio njegov osjet dodira, zatvorio je oči. Počelo ga je preplavljivati preopterećenje osjetila.

Ne, neće to dopustiti. Bilo je još samo nekoliko osjećaja koji su čekali da ih se sjeti, a on nije htio. Dlanovima pritiskajući sljepoočnice, osjećao je kako se dižu i zarežao je, naglo udahnuvši zrak koji mu nije trebao: «Ne!!»

- O Bože - pomislio je - kako sam to mogao učiniti tim ljudima? Možda nisu svi bili nedužni, ali nisu zaslužili takvu smrt. - Suze su potekle iz njegovih zatvorenih očiju, ali nije ih brisao. Zaslužio je umrijeti. Trebao je umrijeti. Klan ga je trebao ubiti, umjesto prokleti. Ali ne, oni su znali kako će ga natjerati da pati. Znali su da netko sa dušom čak ni sebi neće moći opravdati stvari koje je činio. Nitko nije mogao opravdati mučenje koje je tako volio; tuđu bol i patnju u kojima je toliko uživao. Nosit će krivnju vječno, baš kako su i planirali.

A samoća... Bože, mislio je da će ga usisati. Poslije svih ovih godina kojih ju je potiskivao, vratila se iz dubine da ga cijelog proguta. Utopiti će se u njoj. Uzet će što je ostalo od njegove poderane duše i ostaviti samo olupinu. Digao se u sjedeći položaj na rub kreveta i zakopao lice u dlanove. Prožet usamljenošću bio je potpuno nepripremljen na sljedeći osjećaj koji ga je ispunio.

O ne, ovo neće ići ovako. Neće to dopustiti. Ali još jednom mu je slika ubojice vampira ispunila um i ljubav koju osjeća za nju baci ga sa kreveta na koljena. U samo jedan dan je uspjela srušiti sve zidove i barijere koje je izgradio oko sebe. Našla je put u njegovo ohladnjelo srce, a da nije ni znala. Nasloniši se leđima na krevet, zagrlio je koljena i čvrsto stisnuo oči dok su svi osjećaji koje je ikad imao dolazili na površinu, igrajući se pustošenja sa njegovim umom i dušom...

Sati su prošli dok su se grčevito stegnuti mišići polako opuštali, a osjećaji smirili. Još su bili tamo, ali više nisu divljali. Polako je digao glavu i žmirkajući pogledao prema prozoru odakle se između zastora još uvijek provlačila ona zraka sunca u kojoj je lijeno lebdjela prašina. Sada je bila zlatno-žute boje kasnopodnevnog sunca. Ukočeno se uspravio na noge i shvatio da se prvi put osjeća živim otkad su ga prokleli. Osjeća se živim... ne više obamro prema svemu što ga okružuje... ili prema sebi. Dok je rukom trljao oči da ih razbistri, palo mu je na pamet kako je komentirao Whistlerovu odjeću dok je sam u to vrijeme bio odjeven kao najgora skitnica. Smrdljiv sa odjećom od koje je neka na njemu bila sigurno nekoliko godina. Promuklo se nasmijao i zvuk mu je zazvučao sablasno nepoznato u tišini sobe. Prije nego se prepustio ulici, prao se više puta dnevno, ali nikad se nije osjećao dovoljno čisto. Nije bilo tog sapuna koji ga je mogao oprati. Ubrzo nakon što ga je Whistler doslovno i simbolično izvukao iz smeća, ponovo je upao u naviku opsesivnog tuširanja sa jednakim učinkom kao i prije. Ali sada, sada mu se po prvi put činilo da možda postoji mala mogućnost da će mu sapun jednog dana biti dovoljan. Sjedajući natrag na krevet, naslonio je glavu na ruke, razmišljajući o svemu u isto vrijeme. Sada je razumio. Morao je označiti ovu promjenu... i grozničavo je razmišljao kako. Učinit će to kao i prošli put. Donijevši odluku, legao je na krevet, čekajući da padne noć. Možda nikad neće saznati da je zbog nje, ali će je vidjeti... iako on nikad neće. Ni drugu nikad nije vidio, ali ju je uvijek osjećao ondje.

****

Osjećajući kako mu se igle zabadaju u leđa nasmješio se boli, oslanjao se na nju. Nije je tako dugo osjetio, pa mu je bilo drago iako ga je bolo. Kad je zujanje prestalo i igla izvađena pogledao je preko ramena u umjetnika.

«Kako izgleda?» upitao je, želeći da se bar još jednom može vidjeti u zrcalu. Želeći se uvjeriti svojim očima da je omrznuti znak zauvijek nestao.

«Izgleda dobro, čovječe» umjetnik mu je odgovorio uzimajući zrcalo, «Želite pogledati? Ne vidi se ni točkica one prijašnje. Nadam se da je to ono što ste htjeli.»

Brzo ustajući, Angel je uhvatio svoju košulju sa stola i brzo je obukao. Izbjegavajući zrcalo, odmahnuo je glavom vadeći nekoliko novčanica . «Ne treba, pogledat ću kad crvenilo izbljedi. Onda uvijek izgledaju bolje... Bar je prijašnja izgledala. I da, htio sam da nestane. Loše uspomene, razumijete?»

Zadovoljno se smješeći, umjetnik je kimnuo uzimajući novac čudne mušterije. Većina mušterija je htjela vidjeti rad prije nego mu plati, ali nije to spominjao ovom tipu. Novac je novac i ako se nije htio uvjeriti da je sve u redu, tko je on da se žali? «Radi se o komadu, je li tako?» upitao je ne očekujući odgovor. «Komadi su loša vijest. Samo te uvale u nevolju.»

Zakoračivši u noć, duboko je udahnuo i malo se nasmješio. Bilo je vrijeme da pođe čekati Ubojicu vampira. Morao je odmah krenuti, ako joj je htio biti koristan. Hodajući niz ulicu, zastao je ispred izloga zlatarne. Zapazivši srebrni križ, znao je čim ga je ugledao... dvije stvari koje će noćas učiniti biti će za nju. Dvije učinjene i jedna izbrisana.

****

Gledajući po praznom stanu, znao je da je to ono što treba. Ovdje će čekati njen dolazak. Otvorio je crnu kutijicu u ruci i ignorirajući užas koji mu je ulijevao, pogledao je srebrni križ. Lagano ga dotaknuvši prstom, probola ga je bol, njegove misli za nju. Zatvorivši kutijicu, zadnji put se ogledao i izašao, zatvorivši vrata za sobom. Bilo je vrijeme da ovdje započne život.

****

«Pa što misliš, otkad je ima?» Willow je ponovno upitala stavljajući još grickalica u usta. «I znači li 'A', Angel?»

Buffy je izgledala zamišljeno dok je posezala za čipsom. «Pa još je prilično nova. Mislim, ne izgleda izbljedjelo ili razliveno. A pokreti mišića bi je razmazali pa pretpostavljam da nije baš stara.» Willow ju je gledala sa vragolastim smiješkom. «I vjerojatno znači Angel, što bi drugo značilo?»

«Znači, ipak si razmišljala o tome,» rekla je je Willow sa širim osmjehom. Bila je sretna što joj je prijateljica raspoložena. To je bilo dobro. Buffy ju je pogledala s malim smiješkom. «Da, valjda jesam.»

Smješeći se, Angel je izašao iz sjene pročistivši grlo. Bilo je vrijeme da prekine 'ženski razgovor', prije nego postane još zanimljivije. Osim toga ako bude stajao malo duže mogao bi doći u napast da joj kaže istinu.

Mačka je bila za njega. Bila je slobodna. Imala je krila da ga odvede gdje je želio ići, ali je kao i sve mačke bila odana samo odabranima. Motiv je bio jednostavan... od njegovog naroda. Za gubitak njegove obitelji i za ono što im je učinio. Cijela slika je bila za zaštitu. Zaštitu od onoga što je bio prije. Zaštitu od onoga što bi ponovo mogao postati. Zaštita za ljude koje voli i za osobu koju voli.

'A' je bio najjednostavniji dio dizajna. 'Alive'... zbog nje se osjećao živim. To je bilo potpuno zbog nje... ona ga je vratila iz tame. Ali to je priča koju joj neće ispričati... bar još neko vrijeme. A druga priča? To joj nikad neće ispričati. Nikad joj neće ispričati kako ga je njezin znak riješio znaka smrti, boli i zla. Trn na njegovoj koži i u njegovom srcu. Trn koji je sa jednog mjesta uklonjen iglama, a sa drugog najčišćom dušom koju je upoznao. Sa srcem koje je već osvojilo njegovo.

Kraj


Bilješka autora: Trn je Keltski simbol smrti, zla i vraga. Za priču je pretpostavljeno da je Angelus dobio tu tetovažu dok je putovao s Darlom, možda na njen zahtjev. Kad Giles govori o tetovaži u epizodi «Angel», ostavlja nam dojam da je stara. Ipak nikad ne spominje o kakvoj se tetovaži radi i ne govori ništa kad je Buffy opiše. Može se pretpostaviti, iako je Čuvar u dnevniku zabilježio da ima znak, da se nitko nije dovoljno približio da bi vidio o čemu se radi... Pa nitko tko je preživio da bi nam pričao o tome. (LOL op.prev.)




Post je objavljen 20.04.2006. u 01:07 sati.