"Knjigoveznica" je krenula. Počelo je oko pola devet, "Škrinja" je bila popunjena i pred nama je bila večer blogera, vina i dobre muzike.Komodorac je bio gost večeri i svoj dio posla odradio dobro. Problem je nastao u trenutku kad sam se našao u poziciji da moram braniti njegovo pisanje od nekih, manje ili više neargumentiranih kiritika. Komodorac je do sada stvorio određenu reputaciju, prije svega među bljesak.info-forumašima a onda se ta ista reputacija po sistemu od uha do uha proširila po našem gradu i može se reći da ima publiku. Njegovo pisanje se najčešće dotiče raznih erotskih aluzija, no to nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost niti njegovu poetiku čini manje suvremenom, kao što je ustvrdio znanstveni novak sa jednog Filozofskog fakulteta.Taj isti znanstveni novak(koji inače potpuno ok razmišlja i štoviše ga cijenim),u kratkom intervjuu sa vlasnikom Škrinje, u pauzi programa suptilno je provukao tezu kako po njegovom mišljenju pisanje koje se dotiče domene droga, seksa i sličnog počiva na prvoloptaškim štosevima i jedino nastoji provocirati, odričući mu na taj način ikakvu dublju vrijednost ili poruku. Kada bi tako razmišljala struka, danas ne bismo poznavali neosporne književne veličine poput Allena Ginsberga, Bukowskog, Markiza de Sadea i drugih.Ovim ne želim stavljati Komodorca(ili blog-pisce općenito) u isti estetski koš sa navedenim piscima ali želim istaknuti da je vrijednost poezije koja koketira sa vulgarnošću puno veća životnost u odnosu na ozbiljno profilirani diskurs. Svaka poezija koja je izgrađena na lingvističkim(i semantičkim) modelima koji ne postoje u govornom jeziku riskira gubitak feedbacka jer sama sabotira komunikacijski kanal sa čitateljstvom. Steriliziranjem jezika gubi se njegov karakter i boja, ona s vremenom samo dobiva na bogatstvu nijansi jer jezik nije izoliran od konteksta u kojem se događa i preuzima utjecaje sa raznih strana. Analizom jezika(točnije, leksika) jezikoslovac poduzima putovanje kroz vrijeme koje otkriva slojeve naslaga nataloženih na izvornom korpusu jezika. Spomenuti znanstveni novak pokušao je svoje tumačenje trendova(i njihova trajanja) u književnosti predstaviti kao jedino mjerodavno i to je, ako ćemo biti pošteni,njegov jedini gaf. De gustibus non disputandum est. Na stranu to što se značajan dio publike nije složio sa njegovim stavom, a neki su isti primili vrlo ratoborno, no smisao postmodernističkog pluralizma i jeste da i jednima i drugima možeš dati za pravo. U tom smislu je pluralizam vrhunac demokratizacije umjetnosti, jer je svako tumačenje originalno i samim time dopušteno. O ovome svemu ne bih ni pisao da me moji ukućani nisu potegli za jezik. Ustvrdili su kako je moje pisanje postalo iznimno vulgarno, kako riskiram književnu karijeru i da sam se promijenio. E sad, ako ćemo biti postmoderni, taj stav je sasvim ok jer na njega imaju pravo. Ali kad se netko tko nije ni na koji način uključen u ovu književnoteorijsku diskusiju postavi kao vrhunski autoritet u pitanju što je dobra poezija a što nije, to mi stvarno diže živac. Povrh svega, moj brat je svoju kritiku mog pisanja ograničio na protest zbog spomena riječi "homoseksualac" u jednoj pjesmi. Pomogao mi je shvatiti da obiteljska kritika nema veze s mojim pisanjem, niti književnošću kao takvom, nego nevjerojatnim strahom da će netko posumnjati u moju normalnost.
Na kraju svega sam pojeo dosta živaca i kvalitetno se posvađao sa familijom, Komodorac je na svom prvom javnom nastupu doživio kritičku pljusku, a K. i V. su započeli novu rundu debatnog boksa u verbalnom ringu antikvarijata "Škrinja".
Post je objavljen 19.04.2006. u 21:33 sati.