Marketing
Ne možeš s njima a ne možeš ni s njima
Moja stara je nevjerojatna osoba. bez obzira na to štio drugi govorili pokušat će istjerati po svome, a kao ne uspije, pokušat će svima drugima pokvariti užitak.
Još tjedan dana pred Uskrs, Najdraža i ja smo svima najavili da ni kod koga ne idemo ni na doručak ni na ručak, da želimo blagdan proslaviti u svojoj kući u krugu svoje obitelji. i da ćemo poslijepodne/navečer doći u čestitanje. naravno, moja je mama uprla sve snage da mene (ne nas, nije se usudila potegnuti temu kad smo skupa, po običaju
) uvjeri kako je to pogrešno. te da je to u obitelji uvijek bila tradicija, te da smo mi uvijek išli kod bake na Uskrs, te da svi idu kod roditelja na Uskrs. A zaboravlja nekoliko sitnih detalja. recimo, da su njih dvoje radili u državnim službama, i da mi u kući nismo nikada obilježavali uskrs, nego smo ga slavili skupa s bakom. I da druga baka nikad nije slavila uskrs, pa nije dolazilo do konflikata. Da ne spominjem da se ista priča ponavlja svaki božić i uskrs unazad tri godine, ali uzalud.
I kad sam već mislio da sam riješio problem, na Uskrs u vrijeme ručka dok sam uspavljivao dijete stigne mi SMS od brata (koji je doputovao iz zagreba za blagdane i tako u nebranom grožđu osjetio se pozvanim intervenirati) 'Samo da znaš, mama plače'. E tad sam popizdio. Onda me nazvao pa sam mu rekao sve što ide, ali je bilo očito da ne kuži. A stvarno mu je ideja, doći iznebuha, saslušati jednu stranu i donositi sudove. Onda sam mu još u poruci poslao da neću dozvoliti da mi ičije suze mijenjaju planove, i da se ne dam uhvatiti na sentimente.
te večeri smo se kod njih zadržali i dulje nego smo planirali. i kad smo trebali krenuti kod punice, rekla je 'zar samo tolko vremena možeš odvojiti za mamu?'. I jasno nam dala do znanja da je kupila meso i za nas za uskršnji ručak. para mi je krenula na uši, ali nisam ništa rekao. 
Sutradan sam ih pozvao na tortu k nama, bili su preko podneva, pričali smo i igrali se s Petrom, i stvari su izgledale OK. Predvečer smo kretali kod ženinih, pa smo svratili da poželim bratu sretan put (jer mi je dao do znanja da to očekuje
mada smo se vidjeli par sati ranije, i dva prethodna vikenda. I našla mi se u garaži dok smo odlazili reći da joj uskrs nije bio kakav je trebao i da se razočarala. I da očito negdje drugdej možemo ići na ručke i večere jer 'netko drugi valjda bolje kuha'. A VIDJELI smo se taj dan, išli smo tad samo na kratko do punca i punice. Nikad u životu nisam bio bliže da rođenu mater odalamim.
U autu sam bjesnio i psovao da me Jedina jedva umirila. Cijelu mi je večer pokvarila. Svaka koj čast. Prokleta sebična...nemam riječi. Još se razbjesnim kad se toga sjetim. ono, kad nije mogla ništa promijeniti, barem će mi zagorčati time sve što može. U ozbiljnom sam iskušenju da ju prestanjem zvati jedno dva tjedna, možda me se zaželi.
kako k vragu ne vidi da me takvim ponašanjem može samo odbiti od sebe? Nije glupa. Uzalud je razgovarati. na što se god njoj ukaže, počne kukati da ona ne smije ništa reći da, je sve što ona kaže *umetni nešto engativno po želji* , da više neće ni pričati ni o čemu i skupi se ko šaka jada.
A stvarno smo ih uključili u svoj život. Viđamo se sigurno triput tjedno, al čim se dva dana ne vidimo, nastaje panika. Imaju otvoren poziv da dođu k nama kad god nas se zažele (čitaj unuka), čuvaju petra kad sam dežuran a jedina u zagrebu, da dalje ne nabrajam.
Ne želim da moram vagati u životu koliko sam puta kod koga bio, jesam li možda nekog zapostavio (po njegovim mjerilima), život nije vaga. Hoću svoj život živjeti po svojim a ne tuđim mjerilima.
Zar je to tako teško shvatiti?
A ako baš ne mogu, nek se jebu! 
Post je objavljen 18.04.2006. u 23:19 sati.