Svaki sitni trenutak koji probdijete nad dušom koju zaziva vječni život,može prerasti u beskonačnost.Svaka sekunda u kojoj molite i drhtite nad životom premile osobe,čini vam se dragocjenom jer ne znate kada životu može doći kraj.Svaki vapaj koji upućujete u beznad ovoga neba,čini vam se neutilitaran i ojađen.Svaka suza koja potekne iz očiju,sakuplja se u gomilu agresivnog jada.
Prisjećam se sada,nakon točno godinu dana,trenutka kada sam koračao svojim putem kući,nakon što sam po milijunti put autobusom prešao put do 2 potoka,jedne gostionice nedaleko moje kuće.Prisjećam se isto tako trenutka kada sam bio dovoljno blizu svoga doma,da sam mogao razaznati crte naše kuće.A prisjećam se i prizora koji mi je utjerao strah u kosti i pulsirao drhtaj po čitavome tijelu......
Bio je to dan koji se morao jednom desiti.Dan,koji smo očekivali tjednima,mjesecima.Dakako ne sa srećom,već u nadi da će ovozemaljskoj patnji konačno doći kraj.
Tavansko svjetlo toga izrazito mutnog i nelagodnog dana,bilo je upaljeno.Kada sam bio dovoljno blizu kuće da svakoj dvojbi izreknem kraj,znao sam!Dogodilo se!
Emocijama još nije bilo vrijeme,bilo je vremena da se sve opovrgne i pretstavi kao puki nesporazum,ali ne.Sa mojim ulaskom u kuću,dočekala me i ujna,držeći telefon u ruci,u jedan tren ga ispuštajući i rekavši mi:umrla je!
Pognute glave,zapravo još nesvjestan situacije,krenuo sam uzlaznim stubama prema tavanu naše kuće,u naš apartman.Nekolicina misli prštila je iz glave,mislima sam dao maha,ali znajući da povratka više nikada neće biti.
Smjestio sam se u blijedo narančasti trosjed našeg boravka,izgovarajući riječi:Bože,zašto?
Jedino što od tada pamtit,to su suze koje su potekle niz moj suhobanjast i nemoćan obraz.Suze koje su me odavale.Suze koje u tolikoj količini ni u snu nisam očekivao.Spontanost toga časa,godila mi je.
Prizor koji sam ugledao u zrcalu kupaonice,moje otrcano i bljedoliko lice,okupano u moru suza,prestrašilo me.Takvog se još nisam vidio,takvog se još nisam upoznao.
Muka koja je prethodila odriješavajućem činu smrti moje bake,nezamisliva je.Pretrpljena,podmukla bol u tijelu moje bake,koju je uvijek nastojala kriti snagam svoje volje i odlučnošću kojom je stala pred bolest i posljedice koje ona nosi,nezamisliva je!I sa moje perspektive,običnog smrtnika,mogu samo nagađati kakve se muke kriju iza nesvjesnih ali bolnih jauka iz usana moje bake.
Sada kada se spremam na put ka Crkvi,na misu zadušnicu,ne želim nikako smetnuti s uma zahvalnost koju osjećam prema pokojnoj baki.
Riječi koje nekoć nisu bile primjerene,ali riječi koje sada gore u savjesti,čekaju odrješenje.Znate kada vam netko kaže:pokajat ćeš se za ovo što si rekao?e,upravo te riječi ja neprestano osjećam,ali odzvanjaju u vjeri da će dobiti oprost.
Nekada na rubu suza,u noćnim satima kada bespomoćno okrećem tijelo s jedne strane na drugu pokušavajući zaspati,razmišljam o vremenima kada sam znao razgovarati sa bakom,u njenoj komotnoj i maloj kuhinji.danas tamo obitava moj osamljeni djed,razbijajuči dane u pogledu na brda nasuprot kuće.
Ujedno sam i zahvalan za svu pomoć koju mi je baka pružila u mladosti,kada nisam mogao sam i kada mi je trebalo pokazati pravi put.Hvala ti bako za svaki momenat u kojem si iz mene pokušavala napraviti časnog i odgovornog momka.....
Što nam znači svo bogatstvo ovoga svijeta,kada u jednom času izgubimo esenciju za životom.Što nam znače uživanja u onome što nam godi,kada izgubimo osobu koju volimo,koju smo do maločas držali u naručju,naglašavajući suptilnost.
Nema ništa ljepšega na ovome svijetu do toga da znate da postoji netko tko na vas misli,tko vas voli i tko vam to svojim odlučnim djelima dokazuje a krhkim riječima izriče.
Ma bio to vaš otac,vaša majka,sin,kćer,rodbina,dečko ili djevojka,uopće nije važno...ali važno je osjećati TOPLINU u trenutku kada netko blizak napusti vašu realnost,TOPLINU koju vam pruža vaš bližnji.....
Post,u čast i sjećanje na preminulu Mariju M.,dana 18.04.2005.,u Zagrebu.
Mario
Post je objavljen 18.04.2006. u 18:20 sati.