Odgovorno tvrdim nisam grups. Koliko sam shvatio definiciju istih u novom medijskom napadu, kao pokušaj kategorizacije svega i svakoga u nekakvu podgrupu, grupsi su tridesetogodišnjaci koji ne žele odrasti, pa eto i dalje slušaju muziku, idu na koncerte ,kupuju ipod, nose kravate s Mickey Mouseom ili ih uopće ne žele nositi, igraju playstation i najvažnije od svega izbjegavaju malograđanske običaje koji obično dolaze s nekim godinama. Neš ti. To me podsjetilo na temu o kojoj često razmišljam u zadnje vrijeme. Većina aktivnih sportaša prestaje se baviti sportom u tridesetima, zapravo malo koji osim izuzetno upornih igra nakon 35-godine. Iznad 35-te postaješ veteran, ili barem mlađi veteran. E sad još prije ove priče s grupsima, koji su sad kao trend iako ja nipošto ne mislim da to s ičim ima neke veze, prije nekoliko godina prvi put sam pročitao roman u kojem sam se gotovo 100% prepoznao. Bio je to Hi-Fi Nick Hornbyja. Nije ni čudo, bio je to generacijski roman o čovjeku koji sluša ploče, svrstava sve stvari u životu ,uključujući cure s kojima je bio, na top liste i izbjegava odgovornost. Hornbyjev lik je tada bio u srednjim tridesetima, baš kao što sam ja sad, odnosno ja sam sad prevalio 35-tu. Ono što je dobro u tom romanu je što je Hornby sjajno ulovio psihu muškarca koji je zašao u tridesete i još uvijek se koleba između nehajnosti kasnog mladalačkog doba i donošenja nekih odluka koji bi trebale biti trajnije i čvršće. Muzika ondosno kolekcionarstvo iste je tu kao zadnji znak bunta, prema nekom konvecionalnom ponašanju koje se od vas očekuje u tim godinama. Iako naravno i ono samo je odavno postalo potrošački idiom. No dobro, ako se kao iznad 35-te baviš tim nekim stvarima onda si kao neozbiljan. Uglavnom , iako sam prepoznao sebe u mnogim situacijama u romanu, zapravo mi je palo na pamet koliko je to, kao i ovo s grupsima, zapravo blesavo, ne od Hornbyja nego društva koje takav stav nameće. Kao da bi trebala postojati neka točno ravna crta, određena točka u kojoj bi ti neke stvari jednostavno trebala postati važne a druge naglo prestati. Što je sporno u tome da 35.godišnjak kupuje ipod, zar ga ta banalna potrošačka činjenica svrstava u nepostojeću subkulturu? Ili da malo skrenem s teme kad smo kod glazbe, otkud onaj đir da bi ljudi morali svirati do neke godine, a onda odjednom postaju potrošeni starci? Neki svakako da, ali to je samo stvar da li imaju trenutno što za reći, neki se naravno potroše i sagore u mladenačkom žaru, ali gomila je ljudi koji su u svojim zrelim godinama tek dali najviše, da ne nabrajam sad općepoznate primjere. Ono što je najparadokslanije, što surfajući po ovim forumima, vidim da je to često mišljenje mladih ljudi, koji time kao da pljuju po vlastitoj sadašnjosti, u stilu ok- ovim se sad bavim,ali to je zapravo glupo, u 30-toj ću postati uzorni bankovni činovnik. No da ne skrenem s teme predaleko, problem je , a još dodatno u našem društvu koje je tradicionalno takvo kakvo je, je što kao da se očekuje da se prijelaz dogodi odjednom, tj. postoji stanovita granica iznad koje se određeno ponašanje smatra neodgovornim ili ridikuloznim. Iako sam se ja u životu uvjerio da čovjek postane odgovoran(ili barem muškarac, jer mi je ta perspektiva poznatija) kad ga život prisli da postane, pa se nekim to dogodi u 18-toj ili ranije, a drugi taj luksuz vuku jako dugo, samo što im onda račun dođe s kamatom. No apsolutno ne vidim razlog da u svojoj 35 postanem mlađi veteran i razmišljam o obješenim kopačkama o klin. Ne zato jer sam nekakvi jebeni grups nego mislim da neke stvari nemaju veze s godinama. Naprotiv u društvu koje uzgaja kult mladosti, završit ću cijelu priču okretanjem naglavce, naime naslov je početak one Dedićeve pjesme koja se potom nastavlja
...treba starjeti brže
meni su najgori oni
koji se dobro drže
I još nešto, nemam ipod a o playstationu ni ne razmišlljam. Lastane da li sam bar malo odgovoran?
Post je objavljen 18.04.2006. u 18:53 sati.