Uskrs je jedan od onih dana kada ništa živo u gradu ne radi. Tada se svi posvete svojim najbližima, jeli, jedu po cijele dane i gledaju filmove na televiziji, a ovaj je put bilo par dobrih. Barem na RTL-u. To je dan kada, dakle, svi katolici ne rade. I to shvaćam. To je dan kada nijedan dućan ne radi. Shvaćam i to. Privatne trgovine uglavnom drže Hrvati, restorane također, pekare ne baš, ali nema veze, nisam niti očekivao da one rade. Jasno mi je da ni meksički restorani ne rade, jer Meksikanci štuju Boga više od svih nas. Imaju vjeru, reklo bi se, u krvi.Barem im je tako nametnuta.
Ali zašto, zašto i zašto, zašto prokleti kineski restorani ne rade? Imaju konobare Hrvate? Samo neki.
Zašto ne radi ni kineska dostava, na čijem se telefonskom broju uvijek javlja simpatično smiješan glas koji ne kuži skoro ništa hrvatskog, ali zna što je "gombao"? To fakat nisam skužio. Nadajući se da će mi jedne simpatične kose oči proslijediti narudžbu drugim simpatičnim kosim očima, koje će s ostatkom tijela sjest na biciklu i zaputit se prema Folki s vrećicom dragocjene kineske hrane, okrenuo sam njihov broj. U subotu ujutro, da se razumijemo. Ništa. Zovem opet, kad opet ništa. Ni Kinezi nisu na raspolaganju kad Hrvati slave...kakva nesposobnost. Lutao sam gradom u potrazi za doručkom, izgladnio od umora i sinoćnjeg pijanstva, začađenih misli, sasvim loše obučen za prohladno jutro.
Prošetao od Folke do McDonaldsa na Krugama i opet ništa. Prošetao drugim putem natrag i našao jedan otvoreni kiosk, na kojem nije bilo ni kikirikija. Pa otišao do benzinskih pumpi blizu savskog mosta i s oduševljenjem vidio otvorena vrata. S manjim sam oduševljenjem platio 40 kuna za dva Montana sendviča i ljut ko pas otišao natrag doma. A bilo je tek 10 ujutro, dva sata nakon što sam se ponadao da neki kurac ovdje i radi.
Pa sam još gladniji i potpuno siromašan gledao TV i razmišljao o smislu života, ljubavi i u takvim mislima čekao bilo kakav film. No kako je sve ovo skupa dosadno, preskočiću nekih, recimo 8 sati.
Tada me zvao frend. Sjajno, rekoh, idemo pit', idemo kupiti dvi tri litre vina i slaviti kao što svi drugi slave. Pa smo kupili vino, sjeli pred tv i laganini, čašu po čašu.
Za sve to vrijeme (od 6 popodne do recimo 8) smo pričali o ženama. Kako mu fale, kako mi fale. Kako mu je u kurcu bez cure, kako mi je u kurcu bez cure. Kako bi on htio neku novu, kako bi ja htio jednu staru i nijednu drugu. Kako žene postoje samo da bi se mi muški mogli osjećati krivima (njegova teorija) i kako je bezveze kad skužiš da nemožeš bez njih, kad skužiš da ti fali toplina golih leđa na grudima, kako ti fali ono smireno disanje dok ona spava kraj tebe, kako fali pokoji ničim izazvani poljubac...Uglavnom, uspio sam zbedirati obojicu. Ali, to nije toliko bitno, koliko činejnica da sam jeo dva prokleta i preskupa Montana sendviča i ko da nisam pojeo ništa.
- Možda se otvorio Mac? To je korporacija, stari, ne jebu oni ni praznik, ni rat.
- Vraga, jutros nisu radili, rekoh, nerado vraćajući sliku praznog McDrivea i jednog mene koji luta sasvim opustjelim gradom.
- Ma stoposto se otvorio popodne, Amerikanci su to, kažem ti.
I ulio mi čovjek nadu. Rekoh, "Ajmo u auto, ajmo do Maca i valjda nam se posreći".
Na putu smo nastavili pričati o ženama i kako smo u kurcu, kako su u kurcu i kako je sve to u kurcu.
Sasvim slučajno, nekih 5 minuta do Maca, pitam ja njega.
- Znaš li da se statistički gledano, frizerke, i općenito žene koje rade "takve" poslove najviše udaju za svoje mušterije? Ono, frizerke, cure iz kladionica, konobarice...
- Vidiš, nisam razmišljao o tome. Stvarno, čini se logika.
- Nisam ni ja razmišljao o toj temi nego sam pričao sa svojom frizerkom koja mi je to kazala, pa nisam imao razloga ne vjerovati.
- Vidiš, stvarno, imam ja frizerku koja je masu dobra i koja se trebala udati prije nekih par mjeseci a nedavno mi je kazala da šutim kad sam je pitao o tome, reče moj frend.
I uglavnom, uđemo u Mc Drive, razmišljajući o ženama koje vole svoje mušterije.
Bez predrasuda, na blagajni nas je čekala vjerovatno sestra tipa iz dokumentarca "Supersize me". Tipičan primjer nezdrave prehrane, reče moj frend dok nismo podigli prozor za narudžbu.
- Oh, dobar dan, opet vi, rekla je cura mom frendu, kojeg je mogla vidjeti kroz pult dok sam ja ipak bio u udaljenijem dijelu auta. - Pa vi mi dolazite tu već tri dana za redom, reče.
- Kako se sjećaš, pa 1000 auta ti dnevno prođe ovdje...kaže moj frend Slatki. (tako ga zovu)
- Pa uvijek se sjećam zgodnog dečka, nadoveže se ona i nasmiješi.
Frend je, čim smo se udaljili, lupio glavom u volan. Do Folke nismo prozborili ni riječi. Ja jesam, ali me nije nešto obadavao. Ja sam jeo čizburgere. Slatkom se samo pilo.
Post je objavljen 18.04.2006. u 19:42 sati.