Jednom davno,davne 198 i neke godine iz neke stvari sam izašla ja. Već od malih nogu pravila sam nered i bila sam pravi davež svojim odgojnicama. Danas sam još gora. Nemam prijatelja i nikad ih nisam ni imala,mrzi me svak,a ja mrzim sve. Jedino dobro u mom mizernom životu je moj compjuter i moj pas ĐURO. Njima je jedinima stalo do mene. Moji odgojnici me mrze,stalno me izbacuju iz kuće i kažnjavaju. Ponekad spavam vani,okružena svakakvim biljem i bosiljem,a nekad otiđem na vrh Predolca i lajem na mjesec. Nikad nisam bila sretna,ljudi me gledaju kao neku posranu kučku koja dangubi i koja ne zna šta bi sa životom. Nikad se ne smijem i uvijek sam loše volje,a jedino što me čini sretnom je moj đuro,da nema njega već bi bila 2km pod zemljom. Odgojnici me stalno tuku,a ljeti me šalji moj babuskari koja je prava krava. Zbog toga i jesam ovo što jesam. Ona me pretvorila u ovo bolesno čeljade koje nema želje za životom. Zbog nje se i osjećam tako mrzovoljno. Volim sve što je tamno,ne znam što je dobro. Znam samo što je zlo,jer sam time okružena svaki dan. Nekad otiđem u park i gledam one ljude kako se druže. Donekle im zavidim. I ja bih htjela to,bar nekog prijatelja koji će me volit ovakvu kakva sam,ali to za mene nije moguće. Jednostavno me svi odbacuju. Ne sjećam se kad mi je netko zadnji put rekao VOLIM TE. Te dvije riječi ne postoje u mom životu,postoji samo MRŽNJA. A ona se svodi na mene. Mrzim samu sebe,mrzim sve što puzi,leti,pliva i gmiže. A ne želim mrziti,jedino što želim je netko ko je kao ja,netko tko će me razumjeti i shvaćati. Jel puno tražim??
Post je objavljen 18.04.2006. u 14:52 sati.