Do sada mi je život bio jednolik.Svakim danom radim iste stvari,izuzetci su subote i nedjelje,no i one su često zauzete.Dižem se ujutro,sprema iodlazim na tramvaj,tamo promatram iste ljude i slušam iste probleme,pa i pogled kroz prozor je isti,svaka stanica,sve to drveće,kuće,zgrade,sve je to već viđeno.Monotonija me uspavljuje,sve je bez kolorita,izlazim iz tramvaja i provlačim se kroz masu ljudi čiji je život sličan mome.Hodam ulicama,ja i moj život,kodamo ne primjećeni,ulicama tim prolazi cesta mog života.Događanja su u njemu crno-bijela kao na nekim odveć starim fotografijama.Pa pomislim da je i život skup fotografija koje se razvijaju u mraku.Nikada se u životu ne treba žuriti jer tada propustimo svu radost koju osjećamo kaka nešto željno išćekujemo,to znači da jedna od dobrih stvari u životu je uspomena,ona koja ostaje u meni i ona koju pamte drugi.Da pričam drugu priču iz početka,druga priča bi se od prve razlokovala za bilijunti dijelić sekunde usporenog pričanja ili ne.Glupo je sad se predstavljati,sad na kraju neka to ostane tajna i dade malko mirisa životu,bez nje život bi bio isprazan,gorak,pa i pomalo bljutav.S osmjehom na licu i srcem punim optimizma prevladavam monotoniju života i dodajem točku šarenila u jedan od onih dana.
Post je objavljen 18.04.2006. u 10:37 sati.