To da sam se zapustila osjetla sam to ovog Uskrsa. Niti se bavim sportom, niti idem nesto pretjerano van, jedva stignem vidjet Dragog, a cak sam prekinula sa Dr. Atkinsom (onom dijetom sto ju drzi Oprah) jer nisam stigla ici svaki dan po friske namjernice. Ne stignem niti skoknuti do bloga. Iskreno receno,nikad ja to nisam znala dijelit u dvoje: privatni i poslovni zivot.
Kao sto zapoceh, shvatih ja to ovog blagdana. Ne zato da me je nesto produhovilo, vec su uredi skole, ducani i svakojake institucije bile zatvorene puna cetiri dana. Nisam znala kud bi sa sobom. To je mene Radoholicarku primoralo na strajk.
Trenutno sam uplivala u centrifugu zivota i nikako da se nahvatam zraka. Dosadna sam samoj sebi sto tako izkliseizirano pricam kako sam u stresu i da imam posla preko glave (a fakat jesam). Mozak mi je prazan. Ne stignem razmisljati o smislu svega vec samo slijedim upute oznacene fluroscentnim markerima u svom rokovniku.
Krecem se izmedu panike i ljutnje. Idealna kombinacija tijekom blagdana. Panike zato jer jos ima nade da mi sve uspije ako nesto ne zaserem i ako se dobro potrudim. (a ne mogu se vise trudit ni da hocu). Ljutnja se budi jer mi je ovo tko zna koja situacija ove vrste, jer se osjecam odgovorna za sve, jer jos ne znam reci ne i efikasno delegirati. Naravno da ponovno pisem o poslu, o jutnjavi protiv vremena, o premalo sna i strastvenosti sa kojom se bacam na posao i zbog koje pretjerujem u kricnosti na samu sebe i projekte kojima se bavim. Neki se hvale da su perfekcionisti, no to je tako zamarajuca,ubitacna mana koju nikako da svucem sa sebe. Koji strahovi su se tu sakupili pod mojim kozom da sebe samu toliko volim maltretirat? Samo brojim dane, tocnije iduca dva tjedna, kada cu zavrsiti sve tekuce projekte te se od 1. maja naci na cesti. Divne li perspektive ove freelance umjetnice!
Da se slucajno ne bi dogodilo to da ostanem ova cetiri dana zaljepljena na kauc te da mi oci poprime oblik cetverokuta (=oblik ekrana), a mozak mi otmu primitivni vanzemaljci koji smisljaju tv-programme odvozali smo se do susjedne nam drzave. Tu mi imamo malu stracaru kao iz doba ujka Toma (ili strica ili striceka, ne znam vise). Kako sam se nauzivala bez telefona! Nitko me nije mogao dobiti. Citala sam puna tri sata Elle na francuskom i hipnotizirano promatrala modne kolekcije i zamisljala sebe u njima. Naravno nakon sto se pomirim sa doktorom Atkinsom i tetom Teretanom. Naklopala sam se croissant-a i obojanih jaja. Procitala sam prekrasnu knjigu Joe Speedboat (Tommy Wieringa= mladi pisac koji najvjerojatnije nije preveden u nas). Cak sam dva dana provela bez cigareta. Vidjela sam tri srne i drvo u vrtu koje je pregrizao dabar. (zamislite to;dabar!) Rjecica uz nas „posjed“ prelila se po vrtu i ukopala nas do koljena u blatu. Dva dana nas je bodrila romatika i whiskey. Cak smo uspjeli speci meso na rostilj izmedu dvije kisurine. Danas smo se, dan ranije no planirano, ali odmorni, vratili doma.
Ne zelim jos misliti na sve ono sto me ceka iduca dva tjedna: puno prezentacija, noci sa premalo prospavanih sati i desetna stvari koje bi mogle krenuti po zlu. No opimistcna, kakova zelim biti, prisjetit cu sebe i vas u tim trenutcima da sto god da se dogodi Zemlja ce se i dalje okretati oko Sunca, zivot ce se nastavljati bas onako kako je i sam namjeravao, a uskoro ce procvjetati proljece.
Post je objavljen 17.04.2006. u 09:22 sati.