Podne je. Još uvijek sam u piđami zaogrnuta narančastom dekicom. Pokušavam se sakriti, ali ne mogu. On zna da ne volim ovo doba godine upravo zbog njega. Zato me namjerno progoni. Kuda god pogledam, sjetim se njega. On to iskorištava. Nabija mi osjećaj krivnje jer ga ne volim. Ne vjerujem u njega. Nekada sam vjerovala. Ali sad sam starija. Ne vjerujem više. Ponekad se loše osjećam jer nemam poštovanja prema njemu i toj velikoj sili u koju svi vjeruju. Zašto vjeruju? Sigurna sam da ima neki razlog. Ali ja tražim nešto više. Realnije. Ne mogu vjerovati u riječi bez dijela. Tako je teško vjerovati. Divim se ljudima koji vjeruju...
Osjećam ga kako me navlači za rukav i moli da ga čujem. Ignoriram ga. Ne zanima me. Prestara sam za te priče. Ali ipak... želi ga čuti. Želim čuti neke nove priče. Želim dokaz da postoji. Jer ako ne postoji, ništa više ne bi imalo smisla. Ne bi bilo nade. A nada nam je nabitnija. Ona nam uvijek zadnja ostaje. Nada je On.
Post je objavljen 16.04.2006. u 11:46 sati.