jel vam se ikad sralo onak ful jako a onda se instalirate na shkoljku i nishta?
ne?
jebite se.
bilo je to 23.01.2006 negdje oko 22:30 navecher
e pa tako tog ljepoga dana ja sjedio, kopo nos, standarna vecher jednog jebivjetra kad ono javlja se moje dupe, vrijeme za predvecherno prazhnjenje.
izvadim prst iz nosa, drugi iz uha, uzdignem se iz svoje fotelje uz stenjanje dostojno svake 90-godishnje starice te se uputim prema wc-u.
otvotim vrata, upalim svijetlo, ne zatvorim vrata, skinem gache, ljepo se namjestim, provjerim da ima wc-papira, ima, idila svakog mushkarca...
i tako sjedim kopam nos, neki tvrdokorni, moram palcem, kad ono skuzhim neide govno malo van samo.
odluchih mu pomochi.
prvo shto slijedi je ritualno odmjeravnje snaga, stisnem malo pa ga pustim, procjenjujem situaciju i optimalnu kolichinu energije potrebne za sranje.
odluchujem se za lagani frontalni napad te daljnju procijenu situacije.
udaram lagano, tek toliko, nechu da se gamad prelplashi pa ukopa......nema utjecaja.
povechvam snagu upiranja......opet bez utjecaja, povlachim se te ponovao analiziram situaciju.
izgleda da je ovo rijetki sluchaj onoga famoznog non-exitus vulgaris-a, ne posustajem, pada mi na pamet shalica kave i cigareta ali se brzo predomishljam jer je to pre pichkasto.
odluchujem se za prepadni napd, opushtam se tako ga uvlachechi u lazhan osjechaj sigurnosti, prichekam par trenutaka, a onda ravno u glavu.
govno malo predvidja moj napad te se odupire, gotovo da ga chujem kako se smije mojim, iako nadljudskim, ochito nedovoljnim naporima, ali ne posustajem, stishchem ljevo stishchem desno, povlachim se te ponvno napadam, vichem na njega, stenjem...
prve kapi znoja se javljaju, skidam majicu, uz svaki stisak sve vishe i vishe mi vena na chelu izbija, prestajem prije nego shto li se ozljedim i uzimam mali odmor koji je dobrodoshao objema stranama.
zatvaram vrata, situacija je kritichna.
razmishljam, diplomacija tu neche pomochi a i taktike su zakurac, nishta mi drugo ne preostaje, nego glavom kroz zid.
istezhem vrat, kvrcnem prstima, prochistim grlo, prokopam nos za moral, uzdahnem i krenem.
pochinjem lagano, tek toliko da mu dam do znanja shto sljedi, nailazim na standaran otpor te povechavam snagu upiranja, govno jedno, ochito svjesno situacije, uzvracha jednakom snagom, idalje udaram sve jache i jache, vena na chelu se vracha, gotovo da ju ni ne primjechujem koliko sam koncentriran na borbu, jezhim se, toliko adrenalina mi teche kroz zhile da bih mnogao dignuti zgradu, upirem rukama od zid i nastavljam s josh zheshchim napadima, plochice na podu pucaju pod pritiskom mojih gljivichastih stopala, govno malo pochinje koristiti podle taktike te propushta malo zraka da prodje pored njega, zvuk budi gluhog susjeda s petoga kata a miris me na tren omamljuje ali se ne predajem, usprkos distinkivnoj aromi u zraku uzimam duboki dah te se odluchujem za konachni obrachun, stezhem svaki mishich u tijelu snagom dostojnom nordijskih gorshtaka, zhbuka s zida pochinje padati, vbracije uzrokovane mojim gotovo bozhanstvenim upiranjem se osjechaju u sloveniji te che se ovaj dan nadalje pamtiti kao dan kada je zagreb pogodio potres jachine 4 stupnja po richteru...
uz konachni urlik prizivam svu snagu svemira u sebe i svoja crijeva pripremajuchi se za zvrshni stisak chiji che ishod zauvijek odluchiti tko je govno a tko chovijek....
hnnnnnnnnnnbljaughaaaaaaaaaaamnjeeeeeefuuuuuuuuu......
izgleda da sam ja govno.
a jebiga, there's allways tommorow.
Post je objavljen 16.04.2006. u 00:24 sati.