Kao vrlo važan dio horor žanra filmovi o zombijima su relativno mlad pod žanr, koji (gledajući njegove bliske rođake – filmove o vampirima i vukodlacima koji su svoje početke imali na samom osvitu stvaranja sedme umjetnosti) je u samo kojih trideset i nešto godina izborio svoje mjesto pod suncem, kao vrlo važan kotačić u filmovima strave i užasa.
Kad bih radio preciznu kronologiju filmova koji se bavi zombi žanrom onda bih ih odmah podijelio na vrijeme prije i poslije George A. Romera i njegovog epohalnog remek dijela i klasika «Noć Živih Mrtvaca». Iako je prije same prekretnice 1968 godine, kad se film počeo prikazivati u američkim kinima već postojalo par pamtljivih tzv. 'zombie' filmova kao što su :
«White Zombie» (1932) Victora Halperina, «I Walked with a Zombie» (1943) Jacquesa Tourneura i «The Plague of the Zombies» (1966) prava je stvar započela u godinama poslije booma koji je izazvao Romerov film. Zombiji prije toga su bili samo statisti u nabrojanim filmovima i sličnim produktima, a sam žanr je više ulazio u domene trilera nego dobrog starog horora (možda bi iz tog kluba ipak mogli isključiti «Kugu Zombija», jer su tu zombiji ipak malo drugačiji i važniji za cijeli zaplet filma). A da kažemo da su većina tadašnjih filmova obuhvaćali zombije kao žive ljude opčarane vudu magijom, a ne onakve kakve mi znamo – žive leševe koji žude za svježim ljudskim mesom.
Onda je na red došla 1968 godina koja je bila godina koja je kompletno promijenila horor žanr u potpunosti (šest godina kasnije će se dogoditi i drugi 'udar meteora' zvan «Teksaški masakr motornom pilom»). Te godine mladi i nepoznati Romero sa svojom malobrojnom ekipom snima prvi pravi 'zombi' film. Snimljen u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, sa jedva skupljenih 143 000 $ (zarada sa redistribucijom je iznosila 23 miliona $ !!), te u crnoj-bijeloj tehnici (ne radi atmosfere nego zbog jeftinijeg buđeta) i sa glumcima amaterima film vrlo brzo postaje kultnim, a sam režiser postaje kralj 'zombi' pod žanra. Sam Romero je kao veliki utjecaj na svoj film imao u knjizi (SF klasiku) - Richarda Mathesona – «Ja sam Legenda» (po kojem je i snimljen film sa Vincentom Priceom «The Last Man on Earth» (1964) i kojeg većina medija okarakterizraju kao 'zombi' film što on naravno nije, jer se radi o vampirima, baš kao u knjizi) i «Carnival of souls» (1962).
Film je publika dočekala sa velikim odobravanjem i ovacijama, no kritika je bila podijeljena u dva tabora i to u one koji su ga mlako ili negativno ocijenili kao previše mračno depresivan i pesimističan film, i one (vrlo mala grupica) kojima je film bio odjek socijalnog straha i žestoke kritike prema ratu u Vijetnamu (koji je počeo kopniti 1969 godine, povlačenjem američke vojske iz Vijetnama što je označavalo da je SAD doživjela još jedan poraz u ratu koji joj nije donio ništa dobroga i kojeg nije trebalo uopće biti). Također kritika nije bila baš oduševljena scenama kanibalizma i pojedinim izraženim 'gore' scenama, koje su za kraj šezdesetih ipak bile pomalo degutantne. Iako, je kritika prema filmu bila vrlo mlaka film je ubrzo dobio svoje sljedbenike i vrlo veliku vojsku obožavatelja.
No, sam odjek novoga pod žanra je ipak morao pričekati sljedećih deset godina (jedino dobro što se kroz to razdoblje dogodilo je bio Bob Clarkov «Children Shouldn't Play With Dead Things» (1972)). 1978 godine je Romero snimio drugi dio svoje Dead trilogije (po meni i najbolji) i pokrenuo sve sa mrtve točke. «Zora živih mrtvaca» je bila ovaj put odlično prihvaćena sa obje strane – kritike i gledalaca, a sam film je odaslao vrlo oštru kritiku potrošačkom društvu. Ipak, ovaj je put George bio bez Johna A. Russa kao scenarista (surađivali na Noći) zbog nekih nesuglasica (suradnju na scenariju je prihvatila Talijanska horor legenda Dario Argento) i baš zato Zora nema u naslovu Living Dead nego samo Dead.
Iste te godine kao direktan utjecaj na Europsku horor scenu Lucio Fulci snima posvetu Romeru i neslužbeni 'sequel' – Zombi (zvan još i Zombi II a. k. a Zombie Flesh Eaters, jer je Georgov film u Italiji bio preveden kao Zombi), koji je kasnije zaslužio i sve slabije nastavke. Fulci majstor i neosporni kralj 'gore' scena je uspio zombije napraviti vrlo realnima i vrlo odbojnima (za razliku od 'simpatičnih' Romerovih spodoba u kojima uvijek možete primijetiti par njih od kojih bi mogli izabrati svog favorite zombija), no ono što on nije u stanju je prikazati jest atmosfera u filmu (glumci šeprtljavo i drveno glume – posebice glumac koji igra ulogu Dr. Menarda, scenarističke rupe su vrlo izražene i film na trenutke postane uspavan). Film pamtim po dvije fenomenalne scene (kad se trska od vrata zabije Paoli Menard (Olga Karlatos) u oko i borba zombi versus morski pas pod morem) i par golišavih scena (topless pogled na prelijepo tijelo Susan (Aurretta Gay), te tuširanje Olge Karlatos), pamtljivoj depresivnoj muzici Fabia Frizzia.
Italiju, Španjolsku i donekle Francusku je zahvatio u razdoblju '79-'81 je pravi zombi bum. No, Fulci je svoju vladavinu potvrdio svojim možda i najboljim dijelom – The Beyond (1981) (aka «Seven Gates of Hell»), gdje su opet u glavnoj ulozi zombiji probuđeni magijom, a željni ljudskog mesa (u Zombiju je bio kriv vudu sa Kariba). Fulci je oko sebe opet okupio staru ekipu (Frizzi – muzika, a kao majstor šminke i efekata Giannetto De Rossi). Priča je bolje okakterizirana, scenarističke rupe su manje, a gluma probavljiva (jedino mi je smetala bljutava gluma glavnog glumca kojeg glumi Dave Warbeck i scenaristički glupi prikaz lika kojeg je glumio).
Film ima opet par pamtljivih i izrazito 'gore' scena (kad pas Dickie zakolje svoju gospodaricu Emily ili napad paukova) od kojih mi je najdraža kada dr. John MacCabe raznese glavu maloj djevojčici Jill (Maria Pia Marsala).
Svojstveno Fulciu film i nema baš neki logički sadržaj, nego je jednostavno spoj i niz vrlo uspjelih 'gore' scena sa kojim likovi i sve ostalo pada u drugi plan. Svi ti Europski filmovi se ipak ne mogu mjeriti sa Romerovim remek djelima, pa tako on 1985 godine snima «Dan živih mrtvaca» treći dio iz Dead serije, a i najslabiji u tom lancu. Taj dio je bio slab u prikazu glumačkih atributa glavnih glumaca (čitaj teško poistovjećivanje sa likovima), no specijalni efekti i šminka legende i starog Romerovog prijatelja Toma Savinija je najbolja do sada. Iako je u filmu glumačka ekipa razočarala (možda jedino Sarah Cardill bi mogla proći od cijele glumačke ekipe) zombiji su to 'iskoristili' i postale glavne zvijezde filma. Posebno bih istakao zombija po imenu Bub (Howard Sherman) kojeg sam uživao gledati u svakoj sceni filma…jednostavno legendarna interpretacija, a sama spoznaja da zombiji mogu učiti i raditi neke funkcije dovodi gledatelja u neku vrst nelagode (omjer je 1:400 000 u korist zombije naspram ljudi, a još počinju biti fizički jaki).
Ta ista 1985 je bila plodna za zombi filmove, ne samo zbog Georgovog trećeg sequela nego i zbog pojave dva isto tako fenomenalna filma – «Re-Animatora» Stuarta Gordona i «Povratka žive smrti» neponovljivog Dana O' Bannona (jedan od najboljih Holywoodskih scenarista – napisao Aliena, Tamna Zvijezda, Totalni Opoziv..).
Umjesto da kopiraju Romera, kao recimo Fulci, oni stvaraju svoj vrste zombija. «Re-Animator» se temeljio prema Lovecraftovoj priči i bazirao se na nanovo reaktiviranim leševima uz veliku pomoć medicine.
Uz sjajnu glumu tada mladoga Jeffrey Combsa i lijepu tečnost filma iskazao se i sam redatelj – Stuart Gordon, koji je konce filma držao od početka do kraja lijepo miješajući 'gore' efekte sa crnim humorom (što Brianu Yuzni i nije baš pošlo u nastavcima, moglo bi se reći da je čak bolje odradio treći dio Povratka žive smrti). Combs kao Dr. Herbert West je jednostavno briljantan i samom svojom pojavom zasjenjuje sve ostale glumce (to se najviše odnosi na nastavke). Jedini film koji bi i može povući paralele sa Frankensteinovom čudovištem…
Drukčiji pristup je imao O' Bannon u svom prvijencu (jedan od najboljih debija u povijesti horor žanra, možda uz sam bok Romerovom orginalu iz 68') koji je dodao neku novu notu u elemente horor žanra – crni slapstick humor. Nakon razlaza sa Romerom Russo je udružio snage sa O' Bannonom (nakon što je projekt napustio Tobe Hooper) i snimio snažan na trenutke pesimističan i depresivniji film nego što je to slučaj sa Romerovom Noći, jer od početka nam biva jasno da O'Bannovi zombiji ne mogu biti nikako pobijeđeni i uništeni. Film je obilovao odličnim specijalnim efektima, odličnim punk sundtrackom i neponovljivo izvrsnom glumačkom postavom na čelu sa – Jamesom Karenom, Clu Gulagerom, Don Calfom i mladim Thomom Mathewsom… Film je proslavio Linneu Quigley, a svi koji su gledali film znaju zašto to govorim. Uz sve navedeno priča o nervnom plinu Trioxinu 2-4-5 vojnom tajnom biološko-kemijskim oružjem, projektu koje je propao, a koji je pretvarao leševe u zombije koji se hrane ljudskim mozgovima (no ne i ljudskim mesom) je bila odlična, kao i sam depresivan i vrlo pesimističan kraj (kasnije je kraj kopiran u Resident evil fenomenu). Dvije najveće promjene koje su O'Bannovi zombiji imali su taj što su mogli trčati, govoriti, a metak u glavu ih nije nimalo usporavao, a sama spomen da se u filmu govori o Romerovoj Noći i da je to kao istinit događaj koji se u prošlosti dogodio je samo šlag na jednoj predivnoj torti.
Povratak je bio hit među mladima, pa je zbog tog uspjeha zaradio još 4 nastavka (četvrti i peti dio su išli direktno na video i nemaju puno veze sa originalom i njegova dva sequela)…
Vrata za eksploatiranje zombi filmova je napokon dao svoj puni zahvati i iz godine u godinu su mnogobrojni uradci ugledali svjetlost dana i mračnih dvorana.
Sljedeći naslov vrijedan spomena je djelo Mary Lambert«Groblje kućnih ljubimaca» (1989) rađen prema Stephen Kingovu romanu, koji nam je stvorio novu vrstu zombija – žive mrtvace opsesivno željne ubijanja živih (za razliku od Jasona recimo koji je ban na onoj nije/je granici). Film je lijepo razrađen i uhodan, a to sve uz odličnu i jezivu atmosferu, te je kao takav jedan od pet najboljih filmova prema Kingovu predlošku gledajući horor žanr naravno.
Baš kada Yuzina snima «Re-Animatorovu Nevjestu» (vrlo slab nastavak) Tom Savini stari Romerov frend dobiva zeleno svjetlo i od samog Georgea i producenata za remake «Noći Živih Mrtvaca» i po meni snima drugi najbolji zombi film svih vremena (poslije Povratka žive smrti). Sam film je da citiram Hitchcocka «isti princip priče u različitoj formi» (isto bi vrijedilo i za Carpenterovog Stvora) gdje je ta ista priča ispričana u novom ruhu i to vrlo impresivno na mnogo zadivljujućih načina :
- zombiji nikada impresivnije nisu izgledali (opet Savini i njegovi momci); depresivnost izvire u svakom kadru, a što se film više bliži kraju ta depresivnost prelazi u očaj i paranoju; glumačka postava je vrlo dobro birana i što je najviše pogođena – Tony 'Candyman' Todd kao Ben je prikazao karizmu u još jačem tonu nego odlični Duane Jones, isto vrijedi za no Patricia Tallman je odradila najviše posla glumeći heroinu Barbaru bez premca (lik koji stoji bok uz bok Lindi Hamilton u «Terminatoru 2» i Sigurneyovoj poručnici Ripley u serijalu Alien) i to je najveći napredak koji je sam film ispoljio svojom radnjom (uz odlični međusobni sukob i prepucavnja Ben – Harry Cooper).
I dok fanovi nove i stare verzije još i dan danas polemiziraju oko toga koji je film bolji, došli smo i do Peter Jacksonovog remek dijela (da to je onaj koji je snimio Gospodara prstenova) «BrainDead» (aka DeadAlive) iz 1992 godine. Bio mu je to prvi pravi film nakon «Lošeg Ukusa» (1987) Sam film govori o sinu Lionelu i o njegovoj posesivnoj majci, te njegovoj borbi da se otrgne od njene pre izražene 'ljubavi' i da njegova ljubav sa slatkom Paqitom zaživi bez ikakvih tajni pred ikim. Uz tu pripetiju sa svojom majkom, on se mora i boriti sa njenom tajanstvenom bolešću od koje se postepeno pretvara u zombija. Naposljetku na grbači jadni Lionel ima tucet gladnih zombija (na čelu sa svojom majkom, lokalnim grubijanom i svećenikom, te demonskom bebom) protiv kojih se bori u svojoj kući pri kraju filma. Jaksonov film obiluje 'gore' scenama i crnim slapstick humorom (ravan drugom i trećem dijelu Zle Smrti), a specijalni efekti su na velikom nivou gledajući mizeran buđet koji je film imao. I dan danas je taj film najkrvaviji film svih vremena (u sceni kad naš junak masakrira krdo zombija svojom kosilicom za travu (!!) potrošeno je više od 300 litara lažne krvi i jedni film koji je pokušao ali samo pokušao tu scenu nadmašiti je irski film «Boy Eats Girl» (2006)).
U devedesetim godinama još je jedino vrijedilo spomenuti «Cemetery Man» (aka Dellamorte Dellamore) (1994), a koji je za junaka imao čuvara groblja u interpretaciji Ruperta Everetta. Film se bazirao na talijanskom strip junaku i nama dobro znanom istraživači natprirodnih pojava Dylan Dogu (točnije film je uzeo neke dijelove iz stripa Dylan Dog «Smrt, Ljubav, Smrt» iz 1989)). Rupert je bio lik koji je ubijao one pokojnike koji su odlučili ustati i svojih grobova, te bih ih tako vračao svom vječnom miru.
U 21.stoljeće zombi filmovi su opet gubili slavu i zanimanje publike a sve zbog toga jer su raznorazni sumnjivi uradci dolazili direkt u videoteke. Tad se pojavio Boylov «28 Dana Poslije» i opet udario novi pečat ili da se bolje izrazim novu injekciju adrenalina u srce tog uvijek zanimljivog pod žanra. Iako, nije bio 'zombie' film imao je sve simptome i odlike pravog 'zombi' filma. Pošto je uz sjajne efekte, kameru i odlične glumce, te nadasve jezivu atmosferu popraćenu ugodnim soundtrackom film pobrao odlične kritike (samo neki kritičari su mu spočitavali Garlandov scenarij pun klišeja i vrlo razočaravajući kraj(??)) i imao odličan odaziv na box officeu, to je bio onaj vjetar koji je zapuhao u posustalom žanru horor filma.
Tako nam onda slijedeće godine dolazi i remake «Zore Živih Mrtvaca» koja odmah doživljava dobru prođu na box officeu, te otvara put posustalom i skoro zaboravljenom 'kralju' zombie filmova da snimi svoj četvrti po redu film iz Dead serije naslovljen «Zemlja Živih Mrtvaca».
Nova Zora je odlično funkcionirala i u efektima i samoj priči, te u odličnim glumcima (nadasve slatka Sarah Poley i uvijek odlični Whing Rhames), a sam početak je za anale horor filma (a tek na početnom creditsu spotovski redani dokumentarni isječci praćen Johnny Cashovom «When a Man Comes Around»), iako su neki fanovi negodovali da je film slabiji prema originalu iz 78' (slabiji je jedino u manjoj karakterizaciji likova) i da su trčeći zombiji ubili onu jezu filma.
Kod Romera su njegovi ljubimci ostali spori (sam je rako kako će uopće trčati kad su leševi koji se raspadaju), ali sad sa inteligencijom i sposobnošću učenja (uče pucati i služiti se oružjem(!!)). I opet imamo pregršt zombija koje pamtimo (Big Dady prije svega, zombi mesar, zombi navijačica i sam Tom Savini glavom kao zombi sa mačetom). Zemlja nije bila bolja od stare Zore i Noći (pa čak ni od Savinijeve Noći), ali je bila veliki pomak u pogledu na Dan, kako u pristupu likovima tako i u inovacijama u pogledu zombija.
Na tržištu se poslije toga pojavilo još nekoliko naslova no vrlo slabih performansi :
Australski «Undead», Irski «Dead Meat», američki «Zombie Honeymoon», «Dead & Breakfast»…te užasni «Dead Man Walking» i «Day of the Dead 2 : Contagium» i tako u valjda svijetlu budućnost u kojoj će se opet pojaviti dva tri odlična uratka…
Post je objavljen 15.04.2006. u 20:17 sati.