Ponijela me nostalgična melodija…razmišljam ja…sretna sam…i dalje je sve na svom mjestu, možda čak i bolje posloženo…tko bi ga znao…
Fascinantni su ljudi…možeš ih vječno promatrati i svejedno ih nećeš pročitati, bar ne u potpunosti…
Nikako da nauče razliku između ljubavi i posesivnosti…čemu potreba za vlasništvom nad osobom koju navodno volimo?
Jedna meni draga osoba takve je ljude nazvala emocionalnim pijavicama…pojam koji je u potpunosti jasan…
Samo ne znam glume li nam ljudi na samom početku, pa to stvarno ne uspijemo vidjeti, prepoznati,ili se s vremenom pretvore u kamen koji nas guši, opterećuje, jednostavno teret koji vučemo za sobom ne shvaćajući kada je draga nam osoba postala gotovo pa neugodna obaveza??
Nikako da naučim prestati davati šanse, uvijek iznova i iznova i iznova pokušavam biti dobar ili bar donekle pravedan samaritanac, tražim opravdanja za zlobu, postajem spužva…i tako u krug, nekakav nezaustavljiv ciklus…
Recimo da učim prihvatiti stvari onakve kakve one jesu, polako i sigurno, ljudi jesu postali sebični, i oni rijetki biseri baš nekako sjaje u masi…
Samo da i oni ne odustanu…nek se ne promijene…
Sigurna sam da se sve događa s razlogom, iako se tako ne čini, uvijek treba gledati dugoročno, tamo negdje, u malo daljoj budućnosti, bit će jasno zašto su se stvari odigrale baš tako, i imat će puni smisao…
Za sada uživam u svojoj slobodi, bez imalo grižnje savjesti, osjećaja krivice, za promjenu mislim na sebe…i tako je dobro!
Post je objavljen 15.04.2006. u 20:07 sati.