...Bili su već jako dugo zajedno, svima se činila vječnost. Njihova su imena izgovarali zajedno, kao jedno…a bili su jedno. Savršeno su se nadopunjavali, iako su bili toliko drukčiji. Trenuci provedeni zajedno bili su neprocjenjivi. Imali su zajedničke prijatelje, izlazili na ista mjesta. Znali su kako funkcioniraju. Sve je bilo tako savršeno, idilično, nemoguće…
Ni sami nisu znali kad se to počelo događati. Sve rjeđe su se viđali, sve više svađali. Njemu se nije sviđalo što se ona počela mijenjati. Zaboravila je sve njihove zajedničke prijatelje, više nije izlazila na ista mjesta kao i on, kao prije. Promijenila se. Znao je da je imala problema u obitelji, ali utjehu više nije tražila u njemu. Izgubila se u bježanju od stvarnosti, i on je, onakvu kakva je bila prije, više nije mogao naći…
Popustila je u školi, družila se s nekim sumnjivim društvom. Tad ju je viđao rjeđe nego ikad prije. I onda, kada bi se napokon vidjeli, šutjeli bi, jer nijedno od njih nije imalo snage da završi sve to i krene dalje…Nisu mogli zaboraviti što je bilo prije…
I te večeri bio je na starom mjestu s prijateljima, a nje, naravno, opet nije bilo. Njegovi su se prijatelji pitali što se dogodilo s njima, ali bilo im je previše neugodno pitati. Nisu se željeli miješati.
Tada ju je ugledao kako dolazi. Otišli su negdje sami.
Nije mogla izdržati, rasplakala se. Sve mu je ispričala. Od toga da joj se roditelji stalno svađaju do toga da je tražila zaborav u zabavama do jutra, opijanju, jer ionako nitko ne bi mario kad dolazi kući.
Sada je razumio i zašto ga je izbjegavala, i zašto je uvijek izgledala tako umorno. Nije željela da je vidi takvu. Sada ju je volio još i više…Priznala mu je, tražila oprost. Na neki način joj je bio zahvalan što ga je izbjegavala, jer je znao da bi mu bilo jednako teško da je vidi onakvu…
Polako se sve vraćalo u normalu. Možda više nisu bili ludi jedno za drugim, ali voljeli su se na drugi način, još i više. Pomogao joj je da razgovara s roditeljima, da riješi probleme koji su je mučili dugo vrijeme. Bili su zajedno sve do fakulteta, kada je svako otišao na svoju stranu. Nisu više bili zajedno. Lažna prijateljstva su izblijedila , a njih dvoje ostali su prijatelji…
Eto zato je ljubav upravo takva kakva jest. Nikad nije savršena, kao ni išta drugo u životu, ali zato pobjeđuje sve neprilike i krize, sve loše stvari…Kao takva, ne može se glumiti i nikoga se ne može natjerati da voli…Zbog toga ljubav čini svijet ljepšim...
Evo, ovo sam ja jednom davno napisala...mislim da je bila neka zadaćnica ili nešto takvo...da...ovo raspoloženje oko mjene potaklo me da ovo objavim...gledam ljude oko sebe kako se svađaju...kako svatko drugom radi nešto iz leđa...ponekad poželim da živim u nekom drugom svijetu, drugom vremenu...ali povijest se ponavlja.Sve je to isto...
Post je objavljen 15.04.2006. u 14:15 sati.