Marketing
Svjetske legende nogometa
Pele
Pele je nadimak Edsona Arantesa do Nascimenta, a doslovno bi značio 'crna perla'. Brazilska crna perla ili 'Rei' ('Kralj') po mnogima je, mada je to uvijek nezahvalna usporedba, najbolji nogometaš svih vremena
Pele
(Tres Caracoes, 1940)
U najmanju ruku, jedna činjenica govori tome u prilog. Za proslave 100-godišnjice FIFA-e, svjetska ga je nogometna federacija proglasila najboljim igračem svih vremena.
Pele je trostruki prvak svijeta, s brazilskom reprezentacijom osvojio je naslove 1958. u Švedskoj, 1962. u Čileu i 1970. u Meksiku. Međutim, igrao je i 1966. u Engleskoj, gdje su ga protivnički braniči brutalno 'gazili' tijekom turnira. Zbog ozljede u prvoj utakmici s Bugarima (2:0 za Brazil) propustio je drugu s Mađarskom (3:1 za Mađare!), da bi ga konačno iznijeli s terena u trećem susretu kojeg je Brazil izgubio od Portugala (1:3) i ispao.
Bili su to rijetki dani koje Pele u karijeri ne pamti po dobru, sve ostalo je bilo gotovo savršeno. Nakon što je sa 16 godina debitirao za Santos u kojemu će ostati punih osamnaest godina, sa 17 je zaigrao za reprezentaciju na SP-u u Švedskoj i odmah na sebe skrenuo pozornost čitavog svijeta fantastičnim golom protiv Walesa, nakon što se čudesnim driblingom riješio dvojice suparničkih igrača.
Na tom je prvenstvu predstavljena možda najčuvenija napadačka petorka svih vremena: Garrincha, Didi, Vava, Pele, Zagalo. Ista je igrala i četiri godine kasnije, 1962. u Čileu, s time što je ozlijeđenog Pelea u finalu zamijenio Amarildo.
Nakon što su ga 1966. 'izubijali' na terenima 'džentlmenske' Engleske, Pele se još jednom vratio na sam vrh. U Meksiku 1970. jo jednom je poveo Brazil do naslova svjetskog prvaka, u finalu je čak postigao i pogodak za 1:0 protiv Italije, u kasnijoj pobjedi od 4:1, iako je tada već mnogo više namještao drugima nego što je sam zabijao.
A u karijeri je postigao nevjerojatan broj golova, odigravši upravo čudesan broj utakmica. Statistike barataju brojkama o 1362 utakmice i 1280 golova!
Nakon završetka ozbiljne igračke karijere 1971. godine u prijateljskoj utakmici protiv Jugoslavije (2:2) na Maracani, još se jednom vratio nogometu. Od 1974-77 igrao je u njujorškom Cosmosu da bi promovirao nogomet koji je u SAD-u bio potpuno u sjeni sportova poput 'American Footballa', bejzbola, košarke i hokeja na ledu.
Slično kao što će poslije njega učiniti nešto mlađi Franz Beckenbauer (s kojim je zajedno igrao u Cosmosu), nakon svega je ostao u nogometu u raznim funkcijama. Bio je komentator, brazilski ministar sporta, okušao se čak i na filmu (poznati 'Bijeg u pobjedu'!), u suradnji s jednim novinarom izdao je i autobiografiju.
Još kao igrač bio je i u Hrvatskoj, u Zagrebu su prijateljsku utakmicu 1969. godine igrali Dinamo i Santos, završilo je 1:1.
Diego Maradona
Diego Armando Maradona bio je definitivno najveći nogometaš osamdesetih godina 20. stoljeća, pa iako su usporedbe s igračima koji su igrali prije i poslije njega uvijek teške, za mnoge je genijalni Argentinac i najbolji nogometaš svih vremena
Diego Maradona
(Buenos Aires, 1960)
Njegova karijera je sve samo ne obična nogometna priča. Prvi put je podijelio argentinsku javnost kao osamnaestogodišnjak jer ga, usprkos plebiscitarnoj podršci argentinskih navijača, izbornik Luis Cesar Menotti 1978. nije uvrstio u reprezentaciju koja je na kraju osvojila svjetsko prvenstvo odigrano baš u Argentini.
Nakon tog natjecanja ustalio se u reprezentaciji, postao planetarna zvijezda, ali tek 1982. godine preselio je iz Boca Juniorsa u Europu, u veliku Barcelonu. Iste, 1982. godine, u Španjolskoj je igrao i svoje prvo svjetsko prvenstvo. Kasnije je na skupu najboljih svjetskih reprezentacija igrao još tri puta, s time što je 1986. godine u Meksiku poveo Argentinu do drugog svjetskog naslova, 1990. u Italiji je relativno slabu Argentinu je, gotovo sam, tek uz pomoć dragog mu prijatelja Claudija Caniggije, doveo je do finala, a SP 1994. u Americi za Maradonu je završio - katastrofalno.
Ključne utakmice i ključne golove karijere, kad je reprezentacija u pitanju, odigrao je Maradona u 1986. u Meksiku. Tamo je učinio nekoliko stvari koje su ušle u antologiju nogometne igre. Prva je legendarni pogodak rukom, danas poznat kao Maradonina 'božja ruka' kojim je svladao očajnog engleskog vratara Shiltona. To je vjerojatno najslavniji neregularan a priznat pogodak u nogometnoj povijesti.
Nešto kasnije u istoj utakmici zabio je gol tako što je uzelo loptu na svojoj polovici, u 'slalomu' nanizao šestoricu Engleza i vratara Shiltona i ubacio loptu u praznu mrežu. To je gol koji mnogi smatraju najljepšim golom svih vremena.
U polufinalu protiv Belgije postigao je gotovo identičan (onaj 'regularni'!) pogodak kakav je postigao protiv Engleza, a finale protiv snažne SR Njemačke presudila je njegova genijalna asistencija za odlučujući pogodak Burruchage (3:2) šest minuta prije kraja utakmice. Naravno, proglašen je za najboljeg igrača SP-a, ali i najboljeg sportaša svijeta za 1986. godinu.
Maradona je u Barceloni proveo dvije godine, a onda je preselio u Napulj i uzdigao prosječni Napoli do nevjerojatnih nogometnih visina. Osvojio je dva prvenstva Italije, jedan talijanski kup i jedan Kup UEFA s momčadi koja je i prije Maradone i nakon njega provela više godina u drugoj nego u prvoj talijanskoj ligi! Nogomet u Napulju nikada neće biti što je bio - prije Maradone. Nakon toga otišao je u Sevillu, gdje je u tandemu s Davorom Šukerom, izdignuo i ovaj inače prosječni klub u sam španjolski vrh, a 1993. se vratio u Argentinu.
Maradonina karijera ima i svoju dobro poznatu tamnu stranu. Više puta imao je problema s drogom, pao je na doping kontroli 1994. na SP-u u Americi pa je diskvalificiran s prvenstva, a problemi s kokainom nastavili su se i u sljedećim godinama. Nekoliko puta kratkotrajno i bez većeg uspjeha vraćao se na teren, a svaki njegov potez, uključujući i čitavom svijetu šokantno prijateljstvo s kubanskim predsjednikom Fidelom Castrom, i danas se prati s velikom medijskom pozornošću.
Romario
Romario Da Souza Faria Filho, ili skraćeno samo Romario, bio je čudesni brazilski napadač koji je svoje najbolje utakmice odigrao u prvoj polovici devedesetih u kojima je teško naći nekoga tko bi mu bio ravan.
Romario
(Rio de Janeiro, 1966)
Prvi je Brazilac koji je u Europu stigao preko nizozemskog PSV-a iz Eindhovena koji će kasnije Starom kontinentu predstaviti i Ronalda. Romario je bio nevjerojatno brz i eksplozivan, u svojim je najboljim danima bio gotovo neuhvatljiv za protivničke obrane i golove je postizao u neprekinutim serijama.
S PSV-om je u pet godina osvojio tri prvenstva Nizozemske, tri nizozemska kupa, a dvaput je bio najbolji strijelac tamošnjeg prvenstva. Dvije godine (1993-1995) igrao je u Barceloni s kojom je osvojio jedan naslov i jedan naslov najboljeg strijelca lige.
Kao špica brazilske reprezentacije bio je svjetski prvak 1994. godine u SAD-u, postigao je na tom svjetskom prvenstvu i pet golova, a na SP-u je s manje uspjeha za Brazil bio i četiri godine ranije u Italiji. U Francusku 1998. nije putovao jer je bio otpisan u posljednji čas, a ova odluka izbornika Marija Zagala izazvala je negodovanje njegovih mnogobrojnih obožavatelja i natjerala suze na oči Romariju koji je na posebnoj konferenciji za novinare objavio razočaranje izbornikovom odlukom.
Dvaput je Romario proglašavan najboljim igračem Južne Amerike (1994. i 2000. godine). Pokušava ostati u profesionalnom nogometu još i danas, kao četrdesetogodišnjak, prošle godine prešao je iz Flamenga u Vasco da Gamu. Već odavno nije onaj stari, neuhvatljivi napadač i vjerojatno mu ove posljednje godine profesionalnog igranja i nisu trebale. No Romario je očito veliki zaljubljenik u igru i možda tako treba shvatiti njegovu odluku da se ne oprosti dokle god može i - hodati.
Ronaldo
Mnogo je bilo Ronalda u brazilskom nogometu, samo na Svjetskom prvenstvu 1994. u SAD-u izbornik Carlos Alberto Parreira imao je na raspolaganju trojicu igrača s takvim nadimkom. Danas hvaljeni Ronaldinho morao je svoj nadimak promijeniti u 'malog Ronalda' da ne bi bio jedan od mnogih. Ali nakon svega, Ronaldo je ipak samo jedan. Pravim imenom Luis Nazario da Lima
Luis Nazario da Lima Ronaldo
(Rio de Janeiro, 1976)
Ronaldo, danas igrač madridskog Reala, bio je čudo od djeteta kada je sa 18 godina stigao u Europu, u nizozemski PSV iz Eindhovena. Odmah je proglašen novim Peleom i Maradonom, a taj je epitet i opravdavao nevjerojatnim, dotad neviđenim majstorijama koje je izvodio i golovima koje je s lakoćom postizao za PSV. Nakon dvije godine prešao je u Barcelonu u kojoj se zadržao samo godinu dana te je već 1997. stigao u Inter i kao igrač tog talijanskog kluba dočekao Svjetsko prvenstvo 1998. koje je 'morao' obilježiti.
Zinedine Zidane
Zinedine Zidane je rođen u Marseilleu, a roditelji su mu alžirski imigranti. Zinedine je izabrao igranje za reprezentaciju zemlje u kojoj je rođen i to jedan od najljepših sportskih poklona koje je bivša francuska kolonija mogla dati bivšim gospodarima
U Francuskoj je, međutim, Ronaldo imao puno problema i na kraju je još i kolabirao prije finalne utakmice s Francuzima, pa iako je zaigrao (mnogi kažu samo zbog sponzorskih obveza brazilske reprezentacije prema proizvođaču sportske opreme), Brazil je glatko izgubio sa 0:3.
Dugo se nije oporavio od 'francuskih trauma' i nogometni je svijet polako počeo sumnjati u svoje prethodne ocjene o 'novom Peleu'. Tek je Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine donijelo rehabilitaciju za jednoga od sigurno najboljih igrača u povijesti nogometa. Tada, kada je malo tko mislio da bi mogao biti prevaga i odvesti Brazil do petog naslova svjetskog prvaka u povijesti, Luis Nazario da Lima je našao snage da to napravi u velikom stilu.
Postigao je osam golova. U skupini je u utakmici protiv Kostarike postigao prva dva (5:2), Kinezima je zabio posljednji (4:0), a Turskoj izjednačujući (na kraju je bilo 2:1 za Brazil). U osmini finala protiv Belgije bio je strijelac drugog pogotka (2:0), Englezi su se u četvrtfinalu provukli bez Ronaldovog pogotka (2:1), ali je zato presudio (opet) Turcima u polufinalu (1:0) i na kraju zabio oba gola Njemačkoj u finalu (2:0).
Teško da bi nakon toga itko više trebao sumnjati u Ronaldove sposobnosti. Ako to nekom nešto znači, za Real je u prve dvije i pol godine (do 1. siječnja 2006) postigao 54 ligaška pogotka, usprkos stalnim problemima s ozljedama. Što bi bilo da je zdrav?!
Zinedine Zidane
Zinedine Zidane je rođen u Marseilleu, a roditelji su mu alžirski imigranti. Zinedine je izabrao igranje za reprezentaciju zemlje u kojoj je rođen i to jedan od najljepših sportskih poklona koje je bivša francuska kolonija mogla dati bivšim gospodarima.
Zinedine Zidane
(Marseille, 1972)
Zanimljivo je da mladi Zidane, iako tako veliki, baš izraziti talent, nije svoju karijeru započeo u rodnome Marseilleu. Njegovi su prvi ozbiljni nogometni koraci vezani uz Cannes, odakle je 1992. otišao u Bordeauxu u kojemu je igrao četiri godine. Kao graditelj igre, klasična i tako rijetka 'desetka', s dvojicom svojih dobrih prijatelja Bixenteom Lizarazuom i Christopheom Dugarryjem doveo je tada, s izuzetkom njih trojice, dosta prosječni Bordeaux do finala Kupa UEFA 1996. godine u kome je Bayern ipak bio jači.
Godine koje je nakon toga (1996-2001) proveo u torinskom Juventusu bile su 'zlatne' Zidaneove godine u kojima je osvojio sve što se moglo osvojiti na klupskom i reprezentativnom planu.
S Juventusom je dvaput osvojio Scudetto, igrao u finalu Lige prvaka i osvojio Interkontinentlani kup. Mnogo važnije je da je 1998. godine postao svjetski prvak sa Francuskom za što je posebno zaslužan. U trenucima inspiracije samo najveći igrači naprave nešto što inače rade rijetko ili nikad. Zinedine Zidane je u finalu protiv Brazila (3:0) postigao prva dva pogotka glavom, a to mu doista nije specijalnost!
Pravi umjetnik lopte, u tim godinama i u najboljoj tjelesnoj kondiciji bio je nekoliko godina, uz stalno ozlijeđivanog Ronalda, najbolji igrač svijeta. I 2000. godine uzeo je s Francuskom još jedan veliki trofej, pobjedu na EP-u u Nizozemskoj i Belgiji. Osim na dva spomenuta natjecanja, Zidane je igrao i na SP-u 2002. u Japanu i Koreji, te na europskim prvenstvima 1996. u Engleskoj i 2004. u Portugalu.
FIFA ga je tri puta birala za najboljeg igrača svijeta, 1998, 2000. i 2003. godine. I u godinama nakon što je iz Juventusa prešao u Real uspjesi su se nastavljali iako Zidane možda više nije toliko moćan kao ranije. Ipak, neki trenuci i dalje podsjećaju na njegove najbolje dane. Naprimjer, 2002. godine je fantastičnim volejom odlučio pitanje pobjednika Lige prvaka protiv Bayera iz Leverkusena...
Zidane se već bio oprostio od igranja u reprezentaciji, ali je Francuska zaredala silnim remijima i kada je u pitanje došao nastup na SP-u u Njemačkoj, Zidane se vratio. Naravno, i Francuska je na kraju uspjela pa će u Njemačkoj opet biti jedan od ozbiljnih kandidata za najviše pozicije
Oliver Kahn
Za Olivera Kahna suigrači znaju reći da je pomalo lud, ali to i nije neka novost jer vratare često prate takvi epiteti. U svakom slučaju, njegova je pojava na terenu sasvim neobična, od izrazito žute kose, preko urlanja na suigrače, do panterskih skokova kojima još i danas iz kutova skida lopte koje izgledaju neuhvatljivo
Oliver Kahn
(Karlsruhe, 1969)
Njemački ozbiljno, jednako se tako ponaša bilo da je u pitanju prva ili posljednja minuta utakmice i bilo da je u pitanju finale svjetskog prvenstva ili sasvim nebitna utakmica u kojoj njegov klub ili reprezentacija već imaju neuhvatljivo veliku prednost.
Jednako neobično za Kahna je da u današnjem nogometu u kojemu neki igrače promijene i po desetak klubova u karijeri, u Oliverovoj biografiji pred kraj karijere (već mu je 37 godina) i dalje stoje samo dva imena: Karlsruher SC (tu mu je kapetan jedno vrijeme bio i naš Slaven Bilić) i Bayern München. U prvom je branio od 1986. do 1994. godine, u drugome je među vratnicama otada, dakle već 12 godina.
Godinama je Oliver Kahn smatran jednim od najboljih vratara svijeta, a službeno je najboljim vratarom Europe proglašavan 2000. i 2001. godine. U istim godinama proglašavan je i najboljim nogometašem Njemačke. Najveće osobno priznanje mu je naslov najboljeg igrača SP-a 2002. godine u Japanu i Koreji gdje je svojim čudesnim obranama držao sasvim prosječni 'elf' u igri sve do samog velikog finala. Tek je Brazil, za koji su igrale mnogobrojne zvijezde poput Ronalda, Ronaldinha i Rivalda, s dva pogotka Ronalda u posljednjih 25 minuta, uspio svladati velikog njemačkog vratara.
Trofeji koje je Kahn osvojio s Bayernom gotovo se i ne mogu nabrojati. Tu je šest naslova prvaka Njemačke, tri Njemačka kupa, četiri njemačka liga-kupa. Naravno, i Liga prvaka i Interkontinentalni kup 2001. godine. Za reprezentaciju je dosad igrao na tri svjetska prvenstva (1994, 1998. i 2002), prvi je i nezamjenjivi vratar i pred početak SP-a 2006. u Njemačkoj. S 'elfom' je 1996. godine osvojio i naslov europskog prvaka u Engleskoj.
David Beckham vjeruje u navijače i titulu
Kapetan 'gordog Albiona' uvjeren je da će navijači biti ključna pomoć Engleskoj na putu do drugog svjetskog trona u povijesti Svjetskih prvenstava. David Beckham tako se pridružio svojim suigračima u širenju optimizma uoči početka najvećeg nogometnog natjecanja na globusu
Teško je i za pretpostaviti kakvo će to razočaranje biti ako Engleska na Svjetskom prvenstvu ne dohvati barem polufinale, jer optimizam koji u velikim količinama šire reprezentativci 'gordog Albiona' izuzetno je zarazan za navijače. Od izbornika Svena Gorana Erikssona do kapetana Davida Beckhama, svi Englezi kao da su sigurni da će nakon 40 godina ponovno podići pokal namijenjen najboljoj reprezentaciji svijeta.
Wayne Rooney prošlog tjedna najavio je pobjedu u Njemačkoj, a sada mu se pridružio i Beckham. Kao što smo već naglasili, slapovi optimizma prisutni su u njegovim riječima...
'Entuzijazam naših navijača je zarazan i mi smo sve sigurniji da možemo u Njemačkoj ići do kraja. Nikad se nisam žalio zbog visokih očekivanja pa neću ni sada. Mi smo spremni za naslov prvaka svijeta', kazao je David Beckham engleskim novinarima i dodao: 'Naši navijači prate nas svuda po svijetu i ako oni žele da osvojimo naslov, onda to moramo i učiniti. Uopće ne sumnjam da će biti najbrojniji navijači u Njemačkoj'.
Ipak, cijeloj priči trebalo bi i malo realnosti. Za osvajanje naslova prvaka svijeta nisu dovoljne samo riječi, čak ni navijači i nogometno znanje, već je potrebna i sreća. Uostalom, kako će to izgledati u Njemačkoj i na Otoku ako Englezi ponovno posrnu, ne želimo ni zamišljati...
Post je objavljen 15.04.2006. u 10:57 sati.