Marketing
...lutka za bal...
jednom..na jednoj zabavi...plesala je...savršenim,potpuno usklađenim koracima...s njim...bila je njegova lutka za bal...djelili su mnoge plesove...dok njega njegova požuda nije odvela na krivi put...i danas...nakon mnogo otplesanih plesova s drugom...opet je pleso s njom...i ponovno je plesala savršenim...potpuno usklađenim koracima...njihova tijela činila su savršen sklad...baš kao ying-yang...njihova su se lica dodirivala...njene vrele,crveno našminkane usne žudile su za poljupcem...biseri na njenom vratu lagano poput zmije klizili su sve do njenih grudi...a njegov ih je pogled proždirao...u očima mu je plamtjela vatra...vatra koju je mogao ugasiti samo isto tako vrel poljubac...strastven...pun žara...ali nije smio...njegova je djevojka sjedila za obližnjim stolom...tada je violina zasvirala jače...ubrzali su korak...nije joj smio dati do znanja da ju želi natrag...ali ona je znala...znala je da još uvijek želi samo njega...njegove usne,poljupce...još uvijek su je boljele one noći besane provedene sa njim...jednom je sve to bila ljubav...jednom je bila sretna...oh,kada bi bar još jednom osjetila njegov dah na svome ramenu...kada bi još jednom postali jedno...kada bi samo još jedan san postao stvarnost...znala je da nije moguće...sada ju je bolilo...bolilo ju je što su tako savršeni...bolila ju je stvarnost...surova i kruta realnost njenog života...orkestar je zasvirao novu pjesmu...a u njemu je rasla tuga...javila se sjeta...zano je da je pogriješio...toga dana...znao je da ga je njegov muški poriv uništio...bila je lijepa...ali ne kao ona...nije znala plesati...ali uspjela ga je zavesti...a tada je sve bilo gotovo...bacio je sve u vjetar...nepovrat...duboko u sebi žalio je...i baš danas...baš sada dok su plesali znao je da ju mora vratiti...cijena nije bila upitna...ionako je već platio za to što ju je pustio...morala je biti njegova...želio ju je...u svakom pogledu...muzika je ponovno ubrzala...okretao ju je...i privukao sebi...znao je da mora to učiniti...pogled im se susreo...a iskra je zasjala...lagano je približio glavu...nježno ju je primio i poljubio...trajalo je...neizmjerno dugo...činilo se kao vječnost...kao da nikada neće završiti...najlepša moguća vječnost koju je ikad sanjala...kada ju je pustio znao je da nije pogriješio...znao je da je sada opet samo njegova...vratio joj se osmjeh na lice i zasjala je još ljepša nego ikad...mjesečina je obasjala vrt u kojem su plesali,a on je znao da uza sebe ponovno ima svoju lutku za bal...
Post je objavljen 14.04.2006. u 19:23 sati.