Jedna od rak rana hrvatske ekonomije jesu prava državnih službenika i namještenika. Pri tome ne mislim na policajce, carinike i ostale ljude koji marljivo rade i krvavo zarade svoje crkavice, već na uredske parazite koji jedva da odrade 7 sati, krajnje su bezobrazni u odnosu prema ljudima kojima bi trebali biti na usluzi i debelo preplaćeni u odnosu na svoje neznanje.
Recimo netko kao što je Ljubo Česić Rojs ima veći koeficijent nego većina informatičara jer eto Ljubo ima diplomu nezamislivo teškog fakulteta prometnih znanosti (za koju je čak i upitno kako ju je dobio) s kojom u principu nema nikakvih znanja, dok informatičar koji svojim znanjem može smanjiti birokraciju, ubrzati državnu upravu i bez kojeg u biti nema transparentne državne uprave ima manji koeficijent od Ljube jer eto taj informatičar ima hrpu Microsoft, Oracle i sl. certifikata koje uredba o koeficijentima ne poznaje.
No to nije sve. Uredski štakori imaju pravo na regres, božićnicu, nikad ne rade prekovremeno (o subotama i nedjeljama da i ne pričamo), imaju pravo na nagradu za 10, 20, 30 godina (ne)rada, imaju sigurna primanja svaki mjesec koja nikad ne kasne, zaštićeni su kao lički medvjedi i praktički ih nitko ne može otpustit čak i kad teško krše svoje obaveze jer ih štiti sindikat i nikad ne odrade 8 sati, jer kad se dođe na posao prvo se pije kava i čitaju novine, a s posla se odlazi 15 minuta prije kraja radnog vremena kako se kojim slučajem ne bi desilo da se pokloni državi minuta svojeg slobodnog vremena.
U isto to vrijeme hrvatski radnik kod privatnika marljivo radi svojih 8 sati i krvavo zaradi svaku kunu. Mnogi su i potplaćeni, nemaju pravo na božićnicu, regres, udruživanje u sindikat, često rade prekovremeno i više od 20 sati prekovremeno i za to ne dobiju ni kune, slobodne subote i nedjelje su za mnoge samo misaona imenica, itd.
Kad bi sindikati bili pošteni, gdje prvenstveno mislim na sindikat državnih službenika i namještenika, organizirao bi se generalni štrajk dok se svima u zemlji ne osiguraju jednaka radnička prava i obaveze. No državni službenici i namještenici su naraštaj socijalizma koji u svojim glavama razmišlja samo kako bi uz što manje rada uzeo što više nečega što mu moralno ne pripada, ali mu to omogućuje zakon i njegov sindikat.
Tu i tamo se pojavi netko u tim državnim službama tko pokuša uvesti reda u te neradnike pa ih ako ništa drugo prisilit da fizički budu prisutni 8 sati na svojem radnom mjestu, pa se uvode sustavi za evidenciju radnog vremena. I tada opet na scenu stupaju sindikati koji svim silama nastoje takve sustave izbacit iz državne uprave pozivajući se na zaštitu ljudskih prava. Jedan takav članak donosi i današnji Jutarnji list kojeg prenosim u cijelosti.