Ptice već vani svoj pjevaju poj...Upravo sviće.
Škiljeći gledam na sat,ne razabirem svjetlost ni kazaljke sata...nema veze...
Ona još bezbrižno u snovima plovi jer eto... ne zaspismo do kasna,a bila je stvarno jedna onako... vanredna noć !
Doista ,ne sjećam se odavno tako putenih draži,usana mekih,mirisa čarobnih, ...čula izoštrenih...
Znamo se dugo,ali nikad ne bijasmo toliko bliski,toliko skliski...jedno,jedno tjelo i jedan duh.
U grlu me steže,ko da omčom me veže tuga neka...moram otići ! No,čovjek je biće što osjeća strasti,na žalost te strasti će spasti...vremenom...koje neumorno korača,al' misli...misli na nju mi ponovo vraća !Dali ću moći,a to ipak ne želim,zaboravit lik taj što kraj mene sad leži...i snije,snije snom pravednika...i diše jer dala mi je najviše,najviše od svega..što biće ljudsko može ti dati...vrhunac strasti...još sinapse mi budi,još moje tjelo te strasti osjeća ,upravo kao i soba što mirise drži još dugo poslje netom,obavljenog čina...i poljubih ju snenu,za rastanak lagano,da je ne probudim...Ipak,još jednom samo želim da joj kose promrsim...ko' lahor kad kroz najljepše cvijeće se valja... TIIT-TIIT-TIIT-TIIT....-Prokleto zvono!..-tresnuh po satu,baš sad me moraš na posao zvati!...-ipak ,bijaše tako strastven taj san,da bi zbog njega i propustio dan...
by bellarte
Post je objavljen 14.04.2006. u 07:31 sati.