al ne fakat, biah klinichki mrtav svo ovo vrijeme, pa mi dopizdilo pa se vratio, al bilo je ljepo, na drugoj stani ima ananasa, i naravno mosh drkat, da to nisam mogao nebi se nikad vratio, eto, budite sretni shto drkam, zapravo lazhem, nism bil mrtav, e jesam vas sjebo, znam, bukake, pisao sam knjigu svo ovo vrijeme, mozhe bit da se neko srce radja iza ove pepeljare shto ja nazivam svojim pluchima, ili mozhda ne, idalje vas mrzim, al ajmo sad ozbiljno, pisao sam kjnigu i moj ego treba mali boost, pa eto odluchih postat sve shto napisah dosad za knjigu pa da mi se divite malo, kazhem, odite kenjat sad da se ne userete dok chitate, jer se nechete moch odvojit od monitora, jedite, puno, il josh bolje potpalite vatru u sobi, odite u shumu i zakoljite svinju, sasjecite sekvoju te ju zubima oglodajte dok ne napravite kolac promjera 5 cm, i 2 m u duzhini, ak fulate pnovo, te ljepo svinji od izlaza prema ulazu opalite kolcem jednu brzopoteznu, vratite se doma taman kad se vatra rasplamsala, izvadite omiljenu machetu iz ormara, odrezhite svinji brkove te ju stavite da se peche da imate kaj zhderat dok chitate, ma zakuraac, zakoljite dvije, trebat che vam, & zo, videut frder adju, moja knjigetina od a od f, jer jer ja ne vjerujem u slova koja sljede nakon f.
THE BOOK
written & directid by: jebivjetar
drawingz by: jebivjetar
speshl efektz by: jebivjetar
artwork by: jebivjetar
sounefektz by: jebivjetar
casting by: jebivjetar
kameramen: jebivjetar
kofi dilivery boy: jebivjetar
stantz by: jebivjetar
inspajrd by: jebivjetar
kritizajzd by: jebivjetar
tojlet klining by: jebivjetar
extras by: jebivjetar
the gaj in d frst sin det get shot in d hed by a pajnepl: jebivjetar
armpit skreching by: jebivjetar
jebivjetrenje by: jebivjetar
ovo je knjiga koja potanane opisuje moj ne tako slavan zhivot.
naime moj zhivot je pocheo negdje u testisima mojega oca, nisam siguran kada, nije mi rekao, nije prezhivio moj porod, ali bilo negdje u vrijeme nesreche kod chernobila.
dakle toga sudbonosnoga dana kada su se lanci nasumichnih aminokiselina poredali onako kako su trebali, na ovaj svijet sam doshao ja, i ni vrit ni mimo odmah neko sranje.
moja prva misao je bila: "kud bash u ljevo jaje", i ne samo to, sobu, koja iovako nebi mogla biti manja nit da se trudi, moram djelit s josh 300 milijardi drugih koji su u istom sranju ko i ja i nadrkani ko nash najblizhi susjed.
i taman prije nego shto sam pocheo shamarat da koji kurac, ko je to ko mi stoji na jebenom repu, majke mi, premda ju josh nemam, stanichne membrane che se koturati, neki jebeni pritisak, neki kurac, pa micanje naprijed nazad, pa minutu kasnije sve ode u kurac, gazda nas tera na ulicu.
i tako nas 300 milijardi na srednokurchanu magistralu, pa se mjeshamo s nekim ljigavim sranjem, kroz usko grlo prijevoja glavich i van, a ono prostranstva, nikad moje ochi takav prostor nisu vidjele neki jebeni tunel i nemresh bilivit svjetlo na pochetku tunela.
oni neki krenuli tamo prema svijetlu, kazhu idu u raj, a ja kako znam da raj ne postoji, samo pakao, krenem ja na drugu stranu, bit chu ja drugachiji, mogao sam ih odgovorit al mi se nije dalo otvarat usta.
i lagano tako ja, choham se po mudima, tek izadjoh a ne fale mi ni malo, kad ono, vechina njih me prati, valjda gledaju mene i kazhu si valjda ovaj zna kaj radi.
kako su se sjebali...
i nije bitno, hodamo mi tako, negdje tri dana i dopizdi meni vishe, i stojim ja tamo tako, osjecham se koda sam u pizdi materini, neznam koji kurac sad da radim, odluchim okonchat svoj zhivot, i glavom u zid...
i jebala te moja srecha nemogu se ni ubit kak treba, probijem zid, kvragu zashto sam toliko tvrdoglav, kad ono z druge strane ni manje ni vishe nego jajna stanica, naime, ono shto sam mislio da je zid je bila zapravo stanichna membrana, reko zajebi bjezhim ja van, nechete vi mene zajebat s obechanjima sretnog zhivota, kad ono neki opojan osjechaj me obuzme i kurac, dalje se ne sjecham, brijem da je bio kloroform, a znam, jebiga...
danas se toga trenutka prisjecam kao dan kada sam ja bio prvi, jedini dan kada sam pobijedio...
sljedcha stvar koje se sjecham je tupa bol u podruchju mojeg dupeta te naopachke okrenuta faca nekog kirurga koji se smije koda je nashao 100kn u svojem izmetu.
i tako se on smije, vjerojatno je pedofil, a ja njemu prst u nos i kopaj, che on mene po dupetu matit.
od same cinjenice da je moj prst uprvo izashao iz neke zhene mu se valjda zgrozilo pa me ispustio, na putu dolje se pitam, koji kurac, sad bar zna kako mirishi pich......tup, jebale te plochice, do dan danas ih mrzim.
opet amnezija...
budim se, neka plastichna kutija, mislim mrtav sam a nemaju para za drveni ljes, kad ono neke cijevi i neki aparati i dishu za mene, odupirem se ali bezuspijeshno, tehnologija vs force of will 1:0.
sada znate zashto bebe plachu.
ali u svakome zlu neko dobro i skuzhim ja da zapravo imam kontrolu nad onim komadima mesa shto lezhe pored mene, neznam zashto ali sam ih nazvao ruke.
prvo shto sljedi je ritualno kopanje nosa.
od samoga pochetka moje egzistencije prva trunka sreche prolazi kroz moje neurone, odluchujem zhivjeti, zaklinjem se da ma shto se god dogodilo da chu kopati svoj nos sa jednakon snagom i jednakim veseljem kao i sada, pronashao sam svoj smisao zhivota...
sedam godina kasnije, metar vishi, nishta pametniji s nosnicama dostojnima svakoga crnachkog boksacha krechem u zhivot.
stojim na ulazu svoje osnovne shkole, kopam nos, ko bi reko, i gledam, a ono neka djechurlija se baca okolo, jebeni barabari, mlate se, valjaju po podu, dreche, gadjaju lopticama od papira, torbama, tenisicama, organima...
reko jebeno, ochu i ja!!
ali sudbna ima druge planove, premishlja se izmedju truljenja u uchioni i zajebancije.
i naravno shto sljedi, truljenje u uchioni.
neka zhena, neki kurac se upoznaje, pa nesh pricha, ko ju slusha samo neznam, i sudbonosni trenutak.
zhena: ako netko ima pitanja neka digne dva prsta.
iste sekunde moja dva, jedan shmrkljavi drugi malo manje, poljechu u zrak.
zhena ljupkim glasichem: molim?
ja: teta, dali bi mogao izachi van i igrati se.
zhena kroz odvrtno slatki smijeh: ne
ja: zashto, jesu vrata zakljuchana?
zhena zbunjeno: mislim da nisu.
ja: a zashto onda nebi mogao izachi van?
zhena nadalje zbunjena: zato shto nesmijesh.
ja: al to ne znachi da nemogu.
zhena exponencijalno zbunjena i pomalo uplashena:.......
dodje joj do glave, nasmije se opet onako predivno slatko, skoro se zbljujem.
zhena:moramo biti ozbiljni.
ja: zashto, ne postoji ni trunka dokaza koja koja bi poduprla chinjenicu da je zhivot ozbiljan.
kako sam ju sjebo, *evil laugh*
zhena dok plachichi trchi iz prostorije: totalno si u pravu, srushio si sva moja uvjerenja o postojanju, nemogu vishe zhivjeti ovako....
nas trideset klinaca u sobi bez nadzora, znao sam shto mi je chiniti da odrzhim situaciju pod kontrolom:
skeniram po sobi trazhechi onog debelog kinca s naochalama koji postoji u svakome razredu, naime njega je najtezhe fulat, nadjem ga, zgrabim torbu, ciljam, tren prije lansiranja zastenem na sekundu.......
samo na sekundu.
dozhivljavam svoj prvi slow-motion trenutak, razjapljena usta i zacaklene ochi prate moj bozhanstveni projektil kako polako klizi kroz zrak priblizhavajuchi se svojoj meti dok se zrake sunca odbijaju od vrhova tehnichkih i shestara shto vire iz njega.
jezhim se, po prvi put dozhivljavam erekciju, od same ljepote prizora suza mi se sjuri niz lice te shvacham da ako postoji raj da je to onda ovaj trenutak.
pogodak, trenutak tishine, debeli se dizhe, samo manje ogreban ali ipak ponizhen, kad ga bolje pogledam shvacham da to nije salo nego mishichi, izgleda da je jeo steroide za doruchak.
upoznajem bol, opet amnezija...
srednja shkola.....trava.....ne sjecham se.....
fax.....alkohol......ne sjecham se......
a gdje je ostalo???
evo:
krepam, end of story.
P.S.
ovaj post je posvechen Devmapall-u
hope you like it.....no wait........i don't
Post je objavljen 14.04.2006. u 03:43 sati.