Kažu da je Savao iz Tarza osudio tog čovjeka na odobrenje svećeničkih glavara. Takva je bila Savlova moć da je po pitanju vjere bio gospodar života i smrti. Lemuel ga je upoznao još u vrijeme dok je putovao i trgovao. Na tom putu prodao je dva broda Savlu, tako da ovaj ima udjela u trgovini morem i velike posjede na granici zemlje Fenicije i u Damasku, kamo često putuje starim karavanskim putem koji prolazi nedaleko imanja Lamuelovog. Ljudi Joridskog kraja često bi viđali tog čovjeka kako sa slugama svojim putuje ovim krajevima, zastaje kod Lemuelove kuće da se malo odmori i okrijepi, a onda sa izlaskom sunca kreće dalje prema sjevernim pokrajinama. Uvijek bi mu se ugibali s puta, no sada je "uljez" došao među njih u najsvečanijem trenutku, pa zato za mnoge to bijaše neprijatni doživljaj. Jedno je sresti čovjeka na putu, a drugo na svečanosti s njim dijeliti hranu i piće. Lehi Manuel priđe Savlu iz Tarza, te se s njim pozdravi. Rukovali su se na rimski način, s obje ruke tako što su dlanovi okrenuti prema gore. Bio je to običaj u Rimljana kako bi se vidjelo da čovjek ništa ne drži u rukama.
- Pozdravljam te, Lehi Manuele - kaže visoki gospodin - za mene je velika čast da budem u društvu onoga tko ovim prašnjavim putevima pronosi slavu rimskoga carstva.
Taj bi govor bio primjereniji rimskom Senatu nego u bujnom perivoju bogatog svećenika, ali prilika sastavlja i rastavlja ljude. Lehi Manuel mu odgovori:
- I meni je čast upoznati čovjeka čije se ime često spominje i u rimskom garnizonu.
Tada se lice Lehi Manuela preobrazi, a čudnim glasom progovori: - Savle, Savle, moćni čovječe, putuješ u pravcu Libanonskih gora i preko doline Sidek kroz pustinju do Damaska sirijskog, ali ovaj put nećeš stići. A kada se budeš vraćao iz Damaska, sresti ćeš Savla iz Tarza i pitati: "Otkud taj čovjek? Iako mi je obličjem sličan, ja ga ne poznajem".
Zatim normalnim glasom objasni: - Nije to, Savle, od mene ni roda mojega, a najmanje od moje volje.
Post je objavljen 14.04.2006. u 00:17 sati.