Točno u onaj trenutak kad dokažemo sami sebi da ne postoji nikakva sudbina, potkrijepimo to zgodnim aforizmima tipa "svatko je kovač svoje sreće" i nastavimo sretno živjeti svojim životom uvjereni u našu potpunu slobodu od bilo kakvih vanjskih utjecaja, zajebali smo se.
Utjecaji nisu vanjski. Nego unutarnji. I kao inače, na nas najveće, najjače i najsposobnije stvorove utječu upravo među najmanjima od naših dijelova. Oni određuju naš temperament, količinu neurotransmitera koje naš mozak proizvodi u određenim trenutcima, te razinu istih koja je našem mozgu u određenom trenu potrebna u određenom trenutku za određen osjećaj.
Primjer. Jeste li znali da ako imate "dugačak" gen D4DR na kraćem kraku 11-tog kromosoma da ćete vjerojatno biti skloniji avanturizmu, ekstremnim sportovima i općenito većim naletima uzbuđenja samo zato jer vaš mozak lošije reagira na dopamin koje vaše tijelo luči kao reakciju na uzbuđenje. Ljudima s tim genom je potrebna veća razina uzbuđenja (a time i dopamina) kako bi postigli razinu koji je drugim ljudima s "kratkim" genom potrebna.
Ne postoji vaš odabir. Postoji samo ono malo kemije i prenošenje električnih izboja po mozgu koje utječe na vaše želje. I što je najbolji dio tog sustava, mozak vas uvjerava da je to vaša odluka. No, nije.
Tako da ako vam ikad zatrebaju odlične isprike, okrivite gene, vanjske utjecaje na njih, te na te proklete neurotransmitere koji vam iz dana u dan čine život zeznutijim (zanimljivijim).
P.S. Ne se previše ponadati da sam se vratio. Jednostavno napadaj ludila.
Glazba: Mozart – Confutatis (Requiem)
Kierlan Darkskye,
Determinate
Post je objavljen 13.04.2006. u 22:11 sati.