Nakon te zdravice gozba je postala još veselija. Lehi Manuel je opet pjevao, dok je Hamat sjela do Strahimira Oreba, tako da su mogli razgovarati ne morajući više krijumčariti poglede. Kao da se počeo topiti led u Strahimirovom srcu kad je predložio Hamat da zaplešu. Razvilo se veliko kolo, jer je sve više ljudi plesalo i svi su bili razdragani. Lehi Manuel je pjevao ljepše nego ikad do tada. Spustila se već i noć, pa su svuda okolo bile zapaljene uljanice. Mjesec je virio kroz granje prosipajući srebro svoje mjesečine. Usred tog veselja pojavila se kočija, koja je više ličila na bojna kola kakva se viđaju u rimskim arenama. Trkači konji vukli su kola u kojima su stajala dva muškarca. Kočijom je upravljao čovjek srednje visine u rimskoj odjeći, dok je drugi, visoki i stasiti muškarac četrdesetih godina, izgledao vrlo otmjeno. Malo prorijeđena kosa bila je već prošarana srebrom. Oštri pokreti podsjećali su na zapovjednika rimske vojske, dok mu je lice bilo kao u filozofa koji je upravo krenuo održati predavanje. Silazeći s kočije lijevom je rukom pridržavao svoju odjeću, dok je u desnoj držao crni kovčezić stegnuvši ga tako čvrsto da su mu članci na ruci pobijelili. Čim su ta čudna kola stigla, zaustavili su se svirači i plesači kao da su baš njega čekali i kao da od njega i od njegovog odobrenja zavisi cijelo raspoloženje te večeri.
Stari Lemuel ustao je od stola i krenuo ususret svom gostu i njegovom sluzi. Uhvatio ga ispod ruke, doveo do stola i predstavio gostima: - Ovo je moj prijatelj Savao iz Jeruzalema.
Žamor nastane među okupljenom svjetinom, jer su svi znali da taj čovjek progoni sljedbenike onoga koji je pred desetak godina razapet, a bio je iz ovih krajeva, iz plemena Davidova. No, gost u Izraelu je svetinja, zato je Lemuel naredio sviračima da tiho zasviraju ne bi li muzikom prikrio opću pomutnju. Gdje god bi kretao Savao iz Tarza, čuo se žamor svjetine od onog dana kada su u Jeruzalemu kamenjem zasuli i usmrtili jednog mladog čovjeka imenom Stjepan.
Post je objavljen 13.04.2006. u 18:08 sati.