Ovaj stih pjesme stalno mi odzvanja u glavi, preuzelo me neko raspoloženje, nemogu vam ga opisat, ali nekak se čudno osjećam. Danas je veliki četvrtak, isusova posljednja večera, pranje nogu, i sve što ide uz večerašnje slavlje. U nedjelju je već uskrs kako brzo vrijeme leti čovjek to niti ne osjeti ali kad se malo zamisli vidi da vrijeme leti, doslovno leti, kao da sam jučer imao deset godina, kao da je jučer bila nova godina, prošlo ljeto, ali prošlo je već dosta, dosta vremena, i tek sam sad svjestan da sam svakom sekundom sve stariji, svakim danom sve sam više preživio, ali život je samo jedan, moramo ga proživjeti najbolje kako moremo, i nesmijemo samo čekati što će nam život donjeti, moramo život živjeti punim plučima, ne odgađati neke odluke zbog kojih ćemo kasnije žaliti cijeli život. Znam da život prolazi da se sve mjenja ali ja bih htio da sve ostane kako je sada, barem što se tiće članova moje obitelji, bojim se da ću ostati bez nekoga od njih, znam da sve prolazi, ali kaj se more, takav je život. Idemo na malo vedrije teme, prešao sam jučer 5000 posjeta, to je za mene uspjeh, pri post objavio sam 07.11.2005. i odmah stavio brojač, nikad nisam varao s posjetima kako neki misle, stavio sam brojač da objektivno vidim koliko ljudi stavrno čita blog, a ako ga ne čitaku, koliko ljudi ga posjećuje. Danas se ide u varaždin na bacalište, jedva čekam, da opet osjetim čar natjecanja. Nekako sam počeo pisati duge posteve, inspiracija mi samo navire, valjda sam zbog toga u književnoj radionici, ali sve u svemu zadovoljan sam što imam dar pisanja, do sljedećeg posta, pozdrav...
Evo još jedne pjesme legendarnog Tadijanovića, a ove stihove posvetio bih mojoj majci:
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O, majko žalosna!kaži, što to sja
U tvojim očima
Dugo u noć,u zimsku bijelu noć?
Rastušje, sredinom kolovoza 1931.
Post je objavljen 13.04.2006. u 11:38 sati.