Jamajka, domovina Boba Marleya, bila je do 1655. španjolski posjed. Tada dolazi pod britansku krunu, u čijoj zavjetrini ostaje dok nije stekla nezavisnost 1962. godine. Stoljećima je bila poznata kao gusarski raj. Prostire se na oko deset tisuća kvadratnih kilometara. Radi se, dakle, o maloj zemlji, zemlji koja je površinski jednaka jednoj petini Bosne i Hercegovine. Ipak, rajska klima pogoduje većoj naseljenosti, tako da je broj stanovnika nešto manji od tri milijuna. Više od petsto tisuća ljudi živi u glavnom gradu Kingstonu, koji su u pjesmi Kingston Town opjevali momci što su svojoj grupi dali ime po skraćenici koju nosi britanski obrazac koji ispunjavaju nezaposleni tražeći posao: UB 40.
U zapadnom dijelu Kingstona, u poznatom opasnom predgrađu Trenchtown, 6.2.1945. godine rodio se Bob Marley.
Oko devetnaest procenata stanovništva Jamajke čine mulati, osobe čiji je jedan roditelj crne, a drugi bijele kože. Takav je bio i Bob Marley (pravo ime Robert Nesta Marley): sin sredovječnog bijelca i crne tinejdžerke. Marley je bio manje sklon cinizmu. Njegove su riječi o rasizmu ostale besmrtne: "Rasizam će odumrijeti kad boja kože nekog čovjeka bude jednako važna kao boja njegovih očiju."
Bob Marley će propjevati 1961. godine u praskozorje jamajčanske nezavisnosti. Pratit će ga prijatelji iz Trenchtowna, Bunny Livingstone i Peter McIntosh (ovaj potonji će u vrijeme Wailersa biti poznat kao Peter Tosh). Čupavi mladi pjevač bio je magnet za djevojke. No, već u dvadeset i prvoj godini oženit će se Ritom Anderson, koja i danas živi na Jamajci kao Rita Marley. U to vrijeme Marley već živi između Jamajke i Amerike i njegova muzika stiče sve više poklonika. Ipak, njegova popularnost ograničena je na prilično uzak krug obožavatelja sve do 1973. godine, kad potpisuje ugovor sa izdavačkom kućom Island Records. Od tada se redaju svima poznati brojni hitovi.
O značaju Boba Marleya za rock'n'roll plastično govore dva podatka. Eric Clapton je sa cover verzijom Marleyeve evergreen stvari I Shot the Sheriff dosegao prvo mjesto američke top-liste, a Bruce Springsteen je svoj prvi važniji nastup imao kao support artist na američkoj turneji Marleya i njegovih Wailersa 1974. godine.
marley je, inače, bio pripadnik takozvane rastafarijanske crkve. Ovaj članak niti ima ambiciju niti dovoljno prostora da pobliže osvijetli rastafarijanstvo. Vrijedi, ipak, zarad ilustracije navesti nekoliko pitoresknih trivia pojedinosti: rastafarijanci svoju vjeru smatraju smješom istinskog judaizma i kršćanstva sa drevnim egipatskim vjerovanjima (kult boga Ra). Dolina Nila za njih je kolijevka religije i cjelokupne civilizacije. Haile Selassie svojevrstan je svetac. (Selassie je 21. 4. 1966. bio u posjeti Jamajci. Bob Marley je u to vrijeme bio u Americi, no u pismu Riti je od nje zatražio da ga obavezno pođe vidjeti.) Međutim, vjerovatno najzanimljivija značajka ove vjere (značajka koja bi joj i u Bosni mogla privući pokojeg poklonika) jest izuzetno blagonaklon odnos prema marihuani, koja se smatra svetim sakramentom.
Tokom svoje evropske turneje, Marley i Wailersi odigrali su prijateljski nogometni meč sa skupinom francuskih novinara. Zbog povrede na ovoj utakmici Marley je otišao na liječnički pregled. Tom prilikom mu je dijagnosticiran melanom. Suočenje sa kobnom bolešću nije obeshrabrilo Marleya. I u narednim godinama je neumorno svirao i naročito se zalagao za prava obespravljenih. Svirao je po humanitarnim koncertima angažirajući se uz to i na razne druge načine. Ipak, bolest je bila neumoljiva. Godine 1980, prilikom boravka u New Yorku, džogirao je po Central Parku kad se onesvijestio. U bolnici je otkriveno da mu je rak metastazirao na mozak, pluća i jetru. Smrt je bila blizu.
Robert Nesta Marley, reggae kralj Bob Marley, umro je naredne godine u Miamiju. Poput Lorda Byrona, umro je kao tridesetšestogodišnjak. Nije smrt u istoj dobi njihova jedina sličnost. I Byron i Marley su bili pravdoljubivi. Obojica su se borili za ponižene zemlje svog vremena: Byron za Grčku, Marley za Jamajku; obojicu su uštogljeni puritanci smatrali razuzdanim divljacima. Byron je pred smrt, pišući pjesmu o svom trideset i šetom rođendanu, možda mislio kako je to njegova pjesma iskupljenja (Redemption Song), dok je Marley, gledajući iz floridske bolnice prema Jamajci, možda pomislio čajldharoldovski: Domovino, laku noć! (My native Land - Good Night!).
I na kraju, i Byron i Marley su ispisali hrpe "političkih" pjesama, a postali su besmrtni sa "slučajnim" ljubavnim; Byron, recimo, sa She Walks in Beauty, a Marley sa One Love, prelijepom pjesmom za koju narator Hornbyjevog romana High Fidelity veli kako bi volio da bude svirana na njegovoj sahrani. (Muharem Bazdulj)
Post je objavljen 13.04.2006. u 09:25 sati.