« Pa dobro gde si ti.. Bas sam ovih dana hteo da te zovnem... Hej reci mi dal jos uvijek imas onaj broj sa 203. Pa dobro gde si ti, sto ne navratis kod kuce sam popodne, hej reci mi kako mama, kako tata, kako baka, kako svi... »
Bas ovi Balasevicevi stihovi su me naveli na razmisljanje kao u svacijem zivotu postoje neki ljudi do kojih nam je stalo i koje stvarno voli, ali im se jednostavno dugo ne javimo...
Mislim da to nitko ne radi namjerno i svi si stalno govore «Ma bas sam ju mislila jucer nazvtai, al nisam stigla...» P ako u zivotu ne mozemo jednom u mjesec dana izdvojiti malo vremena da bi nazvali starog prijatelja ili rodaka onda stvarno... Evo ja na prinjer imam sestricnu u Austriji s kojom sam stvarno u odlicnim odnosima i super se slazemo ali jako je tuzno to sto se prerijetko cujemo. Telefonom se cujemo samo kada ona treba doci tu kod nas i za rodendane, blagdane te ponekad ovako... Dobro je sad sto se razvila ova nova tehnologija pa se cujemo mailom, ali ni tako si ne pisemo bas precesto, obicno samo kada trebamo nesto. Ma to ne znaci da se mi nevolimo ali jednostavno nam je objema tesko izdvojiti par inuta da se cujemo. Nakon ovog trenutka prosvjetljenja poslat cu joj sigurno mail da cujem sta se kod nje novo dogada.
I to je isto jedan od dokaza kako su ljudski odnosi zahladili u zadnje vrijeme zbog te silne uzurbanosti. Ali nisu ljudi krivi tomu... to je jednostavno nacin odrzavanja egzistencije i prezivljavanja. U danasnje vrijeme vise nista nije jednostavno. Evo na najbanalnijem primjeru... kada dodem u konzum i sad ja napunim kosaru «namirnicama» i onda pocne paljba: hocete platiti karticom? Ne, hvala. Hocete platiti gotovinom ? Da. Imate li bonove za popust? Imam. (pa sad cekas 5 minuta da ona ukuca te bonove i jos joj se redovito nesto zablokira pa moram jos cekati) Imate li konzum karticu? Ne.(a sto je najgore imam ju al ju uvijek zaboravim kod kuce) Zelite li konzum karticu? Ne, hvala. I napokon kad mislim da je gotovo nestade papira za racune pa moram jos cekati iako necu ni uzeti taj racun. Pa jel nije nasim starima prije bilo ljepse kad su imali svoju trgovinicu iza ugla pa su se u njoj isto tako zadrzali 15 min ali pricajuci o tome sto su kuhali za rucak i koliko su kolaca danas ispekli? No, gledajuci iz perspektive prodavacica. Kontam da je njima isto strasno ponavljati tu istu pricu svaki dan i trpjeti sve pogrdne komentare i ljute poglede kupaca cim nesto malo krene po zlu. Ali, kao sto sam vec rekla... one to sve moraju trpiti i uz to se od njih ocekuje da budu uvijek nasmijane i zahvalne sto imaju posao kad je toliko ljudi u gradu nezaposleno. Ma sigurno su one zahvalne ali ponekad im je vjerojatno toga svega dosta i najradije bi se isti tren ustale s te pokidane stolice i ostavile svoje mjesto prazno. Ali, nisu u mogucnosti. Opet je u pitanju egzistencija koja je ipak vaznija od ponosa i umora.
Sve u svemu, ubija me sto su danas svi tako zauzeti poslom i obvezama da ne mogu primijetiti svoje probleme a kamoli probleme ljudi oko njih... J
Post je objavljen 13.04.2006. u 00:30 sati.