Marketing
Beirut III - Spiza
Europljane ce mozda hrana u Beirutu iznenaditi, ali tko prodje drill u Dubaiju spreman je fascinirati libanonske domacine pri narudzbi. Dakako, postoje i ljudi koji u Libanonu nece jesti libanonsku hranu, nego nesto drugo. Evo, recimo, moj prijatelj Sasa. Gdje god odemo, on trazi pizzu. Capricosu. Mi u Porec, ja tartufe, on pizzu. U Mohacsu, na obali Dunava, ja po gulasu, on pizzu. Jeo je pizzu i u Zdihovu, a sta sam ja jeo u Zdihovu znate i sami. Za takve u Beirutu postoje sve moguce vrste medjunarodnih restorana, posebno u hotelima i na istocnom dijelu grada. Recimo, ja sam probao ovaj...
...jer kad me je uhvatila glad alternativa je bio ovaj...
OK, sada stvarno o hrani. Dakle, za tjedan dana u Dubaiju htjeli vi to ili ne zavrsit cete u libanonskom restoranu, pa cete biti spremni i za Beirut. Dok gledate meni donjet ce vam nesto sto ja zovem "kiseli pladanj", dakle par vrsta maslina, krastavce, mrkvu, limun, hren, celer i NUD (neidentificirani ukusni dodatak). Prije smo isli u jedan restoran na Beach Roadu gotovo jednom tjedno, dok Barbara nije pocela raditi toliko blizu, da njena bolnica koristi taj restoran kao menzu, pa ga vise ne smijem ni spomenuti.
Prva stvar u meniju su predjela. Svaki pristojan restoran ima barem 10 hladnih i 10 toplih predjela. Prvi na listi hladnih ce u 90% slucajeva biti houmus. Prva uobicajena pogreska kod Hrvata je gadjenje na spomen ovog imena, koje asocira na gnojivo. Houmus je, naprotiv vrlo ukusan (prvi slijeva u srednjem redu). Radi se o mljevenom kuhanom slanutku sa lukom, sezamom, limunovim sokom, soli i paprom. Jede se tako da se komad arapskog kruha, koji izgleda kao palacinka, savije u obliku slova V i zagrabi iz dubokog tanjura. Tabouleh je sitno sjeckani persin sa mentom (kao stvoreno za mog kuma) serviran kao salata. Na stolu ce vam se sigurno naci i fatoush, najblizi nasoj salati sa nekim crispy doda(t)cima, zatim poput sinjskog arambasica umotani listovi vinove loze i slicno.
Sad slijedi druga uobicajena pogreska kod Hrvata, ali nerjetko ovo prevari i Arape. Iako se zove predjelo (arap. mezzah, rijec od koje dolazi nas arhaicni, meni jako dragi, glagol "zameziti"), nakon ovoga je covjek pun i jednostavno ne moze niti pogledati konobara koji se taman sprema donjeti glavno jelo, uglavnom sastavljeno od ogromne kolicine mesa sa rostilja. Posebno ako je uz predjelo jeo manakeesh, arapsko jelo jako slicno pizzi.
Ovdje se u pravilu zove konobara da se otkaze tona mesine i ako je netko jos gladan da donese shawarmu upakiranu u formu sendvica. Uostalom, pogledajte ovdje sta svaki libanonski kuhar (i svaka libanonska nevjesta, M_____) treba znati i zatvorenih ociju.
Iako su strasno ponosni na svoje slatkise, mislim da im ovdje kuhinja zaostaje. (Ali nemojte im reci da sam ja to rekao...) Imaju masu malih sitnih suhih kolacica, a to mene bas ne impresionira...
Za komad makarane ili jedan makarski rafiol bi dao citavu ovu slasticarnu, zajedno sa opremom unutra. Puno bolji kolaci su u zapadnjackim slasticarnama gdje kopiraju francuske recepte. Imaju 20 vrsta baklava, ali jos nijedne nisu bile kao one od Markove mame.... (pa ako bi se gospodja mene sjetila kad dodjem sljedeci put....)
Ono sto je pak dobro i tim slasticarnama su razni oblici susenog i kandiranog voca svih oblika, boja i dezena...
Eto, sada kad vise nismo gladni mozemo krenuti prema centru. (Ups, zaboravio sam na one Kurde...)
Post je objavljen 13.04.2006. u 20:26 sati.