Probudih se danas na svoju žalost. Već drugi dan za redom da nema sunca, već drugi dan kad čemer vlada. Prekjučer sam razbio svoj omiljenu čašu. Mislim da me tek sad hvata prava tuga zbog toga. Danas sam prolio mlijeko kad sam ga napokon zagrijao. A onda nisam imao gdje jesti, jer su na stolu bile stvari moje majke i njene sestre koje su se spremale u babinjak. Ne volim kad mi ljudi govore da moram skratit kosu. A pogotovo ne volim kad mi govore da moram naći curu. Znam to i sam, u pizdu materinu!!!
Jučer sam pokisnuo kao vol. Nije bilo šanse da jučer ostavim bicikl na poslu. Padalo je dosta, u onom monotonom ritmu. Ajd da barem malo pojača ili malo oslabi. Nema šanse... dosadna si kišo ko proljev. Kao što vidite, i ja, kao što bi i svaki pristojni Hrvat trebao, smanjujem psovke. Hvala ti Bozaniću, hvala ti crkvo. Isuse, oslobodi me od psovke, Isuse, oslobodi me od psovke, Isuse, oslobodi me od psovke, a onda mi ga popuši dok serem. Eto. Nigdje psovke.
Ne znam što je to u ovih zadnjih para dana, ali idem spavati prije ponoći. Kao djedica neki. Ili kao žena. Trudna žena. Ne stignem više pogledati ni omiljene serije, samo umrem. Lastane, koji mi je kurac? Zadnje čega se sjećam od sinoć je onaj piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii zvuk i one test slike. Tko zna u koje doba noći me to probudilo. Ali jedno je sigurno... spavao sam sigurno sat i pol. Koga briga u uostalom.
Post je objavljen 12.04.2006. u 17:13 sati.