Marketing
HYPOCRISY
Glavna faca u opcepoznatom, opcepriznatom i opcehvaljenom svedskom death metal bendu Hypocrisy je genijalac i multitalent Peter Tagtgren. Bez njega ovaj bend definitivno ne bi postojao i bez njega ne bi bio ono sto je. A to je: jedan od najboljih, najpoznatijih i najutjecajnijih death metal bendova ikada. Medjutim, da bi Peter sa svom svojom djecom (grupama) postao to sto je, trebalo je proci trnoviti i tezak put koji zapocinje tamo negdje pred kraj osamdesetih kada se Peter iz rodne Svedske preselio u SAD...
Tijekom tri godine koje je proveo u SAD-u, preciznije, na Floridi (a gdje drugdje?), Peter se zapalio za floridski death metal te je svoje prve glazbene korake ostvario u bendu Meltdown. Vazna cinjenica u njegovu glazbenom zivotu bilo je prijateljstvo sa Philom Fascianom iz dobro poznatih veterana Malevolent Creation koji ga je pogurao da osnuje svoj vlastiti bend. 1990. Peter se odlucuje vratiti u Svedsku jer je smatrao da ce tamo imati bolje radne uvjete, te obecaje Philu da ce se vratiti u Ameriku sa vlastitom grupom.
Vrativsi se u Svedsku preciznije u grad Nyhammer, Peter se bacio na pisanje vlastitih pjesama, ali veliki problem je bio pronalazenje adekvatnih glazbenika. U tim najranijim stadijima vlastite grupe, bend se zvao Seditious i Peter je bio jedini clan grupe. Nakon sto je napisao par pjesama, Peter sam odlazi u studio gdje se snima prvi demo na kojem je odsvirao sve instrumente. Ali 'bend' kao takav nije mogao opstati i Peter pocinje traziti prikladne muzicare.
Prvi novi clan postave bio je pjevac Masse Broberg iz grupe Votary, dok za njim dolazi Mikael Hedlund na basu. U takvoj krnjoj, ali ipak kakvo-takvoj postavi, trojka koja se pocela zvati Hypocrisy (1991) snima drugi demo kojeg salju na razne adrese. Label koji je tada prepoznao talent mlade grupe bio je poznati Nuclear Blast koji je tada bio tek mlada diskografska kuca koja je rasla vecinom na death metal bendovima. Ipak, da bi grupa bila uspjesna i na polju nastupa uzivo, bilo je potrebno popuniti postavu: Lars Szoke na bubnjevima i Jonas Osterberg na gitari, obadva Svedjana dolaze iz grupe Epitaph koja je djelovala u SAD-u. Prvi live nastup grupe u ovakvoj pravoj postavi dogodio se 6.6.1992.
Vrijeme je polako dolazilo za prvi studijski album grupe. 1992. izlazi album "Penetralia". Pocetak devedesetih bilo je zlatno razdoblje europskog ali i svjetskog death metala i "Penetralia" nudi upravo sirovi death metal bez prevelikih inovacija koja karakteriziraju njihova kasnija izdanja. Buduci da je line-up dosta brzo skovan radi live aktivnosti, kemija izmedju clanova nije bila bas najbolja, sto rezultira odlaskom Jonasa Osterberga u nepoznatom smjeru (navodno zbog gubljenja zanimanja za metal). U lipnju 1993. Relapse Records za Ameriku distribuira mini album grupe nazvan "Pleasure of molestation" (cetiri pjesme sa nadolazeceg albuma), ali vise kao tesko nabavljiv raritet. Niti Nuclear Blast nije ljencario, vec u rujnu iste godine izdaje drugi dugosvirajuci album, sada cetvorke, nazvan "Osculum obscenum". Razlike izmedju prva dva albuma nisu bile velike, ali je "Osculum obscenum" ipak nesto tezi, kompliciraniji i zahtjevniji album. Grupa snima spot za stvar "Pleasure of molestation" na kojem jos uvijek izgledaju kao nabrijani, mi-smo-evil momci. Reakcija fanova na album je bila toliko dobra da Blast opet u lipnju 1994. izdaje EP "Inferior devoties" (pet pjesama, par novih) koji je bio simbolican i sa te strane sto bend prelazi u trojku (Peter, Mikael, Lars) kako i ostaju do dana danasnjeg. Masse Broberg napusta bend, dok se kasnije uspjesno vraca na scenu kao pjevac/basista grupe Dark Funeral (pod pseudonimom Emperor Magus Caligula). Peter preuzima i vokale, te u toj postavi grupa prasi kroz Europu sa bendom Brutality.
Istina je da kriticari i razni casopisi nisu previse drzali do grupe zbog svog tvrdoglavo-tradicionalnog pristupa death metalu. Medjutim, i to se pocinje mijenjati. Nakon transformiranja u trojku, grupa pocinje uvoditi nove zvukove u klasicni, standardni death metal zvuk sa starijih izdanja. Rezultat se najbolje vidi na trecem albumu "The fourth dimension", koji je puno melodicniji, sa vise atmosfere ali ipak je to death metal. Glavno je to da se bend uspio naci u necem svojem, tj. poceli su se razlikovati zvukom od x broja death metal grupa koje su slicile zvukom kao jaje jajetu. U tom razdoblju death metal pocinje posrtati, i ta promjena zvuka je zasigurno jedna od glavnih karakteristika koja je omogucila grupi da ostane dio scene i nakon njezina potpuna kolapsa. Nakon ovog albuma, i mediji (ako se tako mogu nazivati underground casopisi i labeli) pocinju vise cijeniti grupu.
Sve albume dosada producirao je sam Peter Tagtgren, ali na razlicitim lokacijama. Prva dva albuma snimljena su u Rockshop studiju, dok je "The fourth dimension" sprzen u Park studiju. Bas negdje nakon treceg albuma, Peter otkupljuje jedan studio (mozda je rijec o Park studiju, ne znam tocno, ali na tom mjestu je prije bila bolnica za mentalno poremecene) kojeg je prijasnji vlasnik htio zatvoriti. Nastaje famozni Abyss sudio, u kojem je Peter, uz sve slijedece Hypocrisy albume, producirao i mnoga izdanja drugih grupa. Svojim odlicnim produkcijama Peter stjece ugled u cijeloj metal zajednici. "The fourth dimension" je samo nagovijestio koliko daleko bend moze ici, ali nitko nije ocekivao album tipa "Abducted" koji izlazi 1996. i prvi je Hypocrisy album sluzbeno snimljen u Abyss studiju. Bend svoje glazbene vidike siri daleko izvan death metala, ali i metala uopce dok sa tekstualne strane Peter pokazuje svoje veliko zanimanje za zivot u svemiru, svemirce i te fore. Prvi pravi hit grupe postaje "Roswell 47" za koju je snimljen i spot, dok je ta pjesma i danas mozda njihova najpoznatija. Slijedi turneja sa Amorphisom. Relapse Records izdaje ekskluzivno za americko trziste 7''-EP "Carved up" (dvije pjesme) dok Nuclear Blast izbacuje shape CD "Maximum abduction", takodjer tesko nabavljiv.
Sada kad je imao svoj studio koji je bio itekako uspjesan, Peter, Lars i Mikael su mogli neograniceno eksperimentirati. Tako je i nastala grupa The Abyss. Bend nije nista drugo nego clanovi Hypocrisyja koji sviraju black metal ali na razlicitim instrumentima: Peter napusta vokale i sjeda za bubnjeve te preuzima bass, Mikael uzima mikrofon i gitaru u ruke, dok Lars svira drugu gitaru. Kao sto je receno, The Abyss je 'tribute to' istinskom black metalu. Prvi album izlazi 1995 pod nazivom "The other side" i uz vristece vokale i black riffove sadrzi puno melankolicnih i melodicnih prolaza. Ali, vazno je za naglasiti da je The Abyss je uvijek bio studijska grupa i nikada nije postao nesto vise (npr. live bend).
Nakon "Abducted" albuma pocele su kruziti razne price da je bend pred raspadom. Na kraju krajeva, ni sam Tagtgren nije krio tu cinjenicu navodeci kao uzroke svoju premorenost. Producirao je masu bendova i pomogao im da se probiju. Npr. Dimmu Borgir se uspio ustaliti na sceni kao jedan od black velikana upravo nakon svog "Enthrone darkness triumphant" albuma za ciju odlicnu produkciju je zasluzan Peter, ili Immortal koji izlazi iz lanaca undergrounda albumom "At the heart of winter" na kojem im je dosta pomogao sam Peter, nadalje grupe Amon Amarth, Destruction, Dark Funeral, posebno Marduk kojima je Peter pomagao na Germania turneji nastupajuci kao drugi gitarist noseci corpsepaint, dok je odlucio prosiriti studio 1999. zbog ogromne potraznje za svojim sposobnostima. Nadalje, prvenstveno je Peter pisao sve pjesme za Hypocrisy bez pomoci ostalih clanova, dok im diskografska kuca nije davala dovoljno potpore i promocije. Peti album simbolicno nazvan "The final chapter" (1997) smatrao se njihovim zadnjim izdanjem, i Peter se htio u potpunosti posvetiti svom projektu Pain.
Pain, projekt u kojem je u pocetku Peter sam djelovao, je medij kroz koji Tagtgren ispoljava svoj afinitet i prema drugim glazbenim pravcima. Uz metal, Pain se koncentrira prvenstveno na industrial, cak i techno, sto kasnije postaju osnovne odrednice ovog projekta. Prvo izdanje 'grupe' bio je debi "Pain" (96) kojim je Peter samo opipavao puls kako ce publika reagirati na to njegovo novo glazbeno lice. Buduci da je uocio da su grupi otvorena mnoga vrata, 1999. izdaje album "Rebirth" dok par pjesama izdanim kao singl u Svedskoj postaju ogroman hit jer je ovakva glazba bila puno prihvatljivija sirim masama. Video spotovi grupe neprestano se vrte na glazbenim programima. "Nothing remains the same", treci album koji upravo sada izlazi u Europi podigao je ogromnu prasinu u rodnoj Svedskoj (tamo je album izdan u sijecnju ove godine), te album slijece na fenomenalno 6. mjesto sluzbene svedske top ljestvice gdje se zadrzava koji mjesec. Interesantno je za spomenuti da ovaj album na mnogo mjesta granici sa popom (stvarno ne mogu zamisliti Petera kako pjeva neke pop stvari!). Album sadrzava i obradu Beatlesove pjesme "Eleanor Rigby" na kojem gostuje sesnaesteroclani orkestar. Inace postava je popunjena za live nastupe. Od poznatijih tu je Horgh (Immortalov bubnjar), dok je Pain-ov basist Sargoth sluzbeno novi clan Immortala.
Ali vratimo se Hypocrisyju. U godini smo 1995. i grupa je korak pred raspadom. Medjutim, razlog zasto se bend nije raspao je prvenstveno nastup na Milwukee Metal Festu, te par nastupa u Americi i prvenstveno Meksiku, gdje je bend slavljen kao nekakva velika rock zvijezda. Takodjer, "The final chapter" je primio fenomenalne reakcije od medija i predstavlja jedan od najboljih Hypocrisy albuma sa opet vise metal elemenata nego sto ih je bilo na "Abducted" albumu. Hypocrisy zivi i dalje.
Prije izlaska "The final chapter" albuma, The Abyss izdaje drugi i zadnji album "Summon the beast". Razlika u odnosu na "The other side" album je ta sto je "Summon the beast" black metal u svome najagresivnijem obliku: nevjerojatno brzo, sirovo ali ponekad preujednaceno i jednolicno. To je ujedno i zadnji studijski zapis ove grupe. Na upit zasto The Abyss vise ne djeluje, Peter odgovara da je tesko nadmasiti "Summon the beast" album i da su zato stvari ostavljene kakve jesu.
1998. Hypocrisy, izmedju ostaloga, nastupa i na rastucem Wacken Open Airu. Taj dogadjaj zabiljezen je tonom i slikom, te se izdaje pod nazivom "Hypocrisy destroys Wacken" kao CD (na kojem se nalazi i par novih studijskih stvari) i video. Kao drugi gitarist nastupa Mattias Kamijo ali nikada ne postaje sluzbeni clan grupe. Bilo je interesantno nakon toga vidjeti kako ce se grupa dalje razvijati. 1999 izlazi sesti album grupe nazvan "Hypocrisy" (iako je trebao biti nazvan "Cloned") i po mome misljenju predstavlja njihovo najbolje izdanje kojem puno vise vlastitih ideja doprinose i Lars i Mikael. Po tko zna koji put, i fanovi i mediji jednoglasno se slazu sa cinjenicom da je ovo izdanje remek-djelo i predstavlja mracan album na kojem se zadnji puta dodiruje NLO tematika. Sto se tice live nastupa, grupa nikada nije bila pretjerano aktivna iako je redovito nastupala na kratkim Nuclear Blast turnejama na kojima su nastupali zajedno sa bendovima Crematory, Kataklysm, Benediction, Covenant, Raise Hell, Children of Bodom, Destruction itd.
Vrijeme polako odmice i Peter ocito pocinje osjecati nostalgiju za starim vremenima. 2000. izdan album "Into the abyss" (Peter ocito ima veliku slabost prema rijeci 'abyss') opet predstavlja jedan novi, ali ipak stari korak. Grupa se vraca svojim death metal korijenima. Pjesme su opet brze, sa dosta dugo neupotrebljavanog blast beata ali ipak sa standardnim Hypocrisy klavijaturnim himnama. Iste godine izlazi i prvi Hypocrisy DVD pod nazivom "Live and clips" koji se sastoji od dva dijela: prvi dio je snimka sa Wackena iz '98. prebacena u DVD format, dok se drugi dio sastoji od svih njihovih video spotova sto ukljucuje rijetko dostupne "Left to rot", "Impotent god", "Pleasure of molestation", "Inferior devoties", "Roswell 47" i "The final chapter". Slijedece godine izlazi jos jedno izdanje upitne vrijednosti za Hypocrisy fanove, a to je Best of... pod nazivom "Ten years of chaos and confusion" sa njihovih 14 'hitova' od kojih su oni stariji ponovno snimljeni. Takodjer, fanovi su zvani da posalju svoje stare slike vezane uz Hypocrisy sa koncerata kako bi se stavile u booklet.
Uz nedavno izdani novi album "Catch 22" vezano je par iznenadjenja. Prvo, album je opet nesto novo sa glazbene strane: ponovno dolazi do odmaka od cistog death metala prezentiranog na "Into the abyss" albumu, dok se na izdanju nalazi par komercijalnijih pjesama. Vazna vijest je da Peter odlucuje zatvoriti Abyss studio te se malo odmoriti od produciranja (u svojoj producentskoj karijeri producirao je oko 100 albuma) i to aktivnijim live nastupima (upravo je zavrsena legendarna No Mercy turneja na kojoj su nastupali Hypocrisy, Immortal ,Vader, Malevolent Creation, Catastrophic, Destroyer 666, Disbelief i Obscenity, dok je bend treci mjesec ove godine proveo na turneji kroz Ameriku zajedno sa Soilworkom i Killswitch Engageom), dok ce u studiju raditi Peterov brat Tommy Tagtgren. Zadnji album kojeg je Peter producirao bio je novi album Susperie nazvan "Vindication".
Hypocrisy u buducnosti? To zaista nitko ne zna. Jedino je sigurno da Hypocrisy zasigurno nece nikada ponoviti put kojim su vec isli te da ce vrijeme pokazati svoje... Na kraju, jedan trac vezan uz nedavnu Hypocrisy turneju po Americi. Naime, prije koncerta koji se trebao odrzati u New Yorku, trojka je otisla u obliznji bar gdje je zapazila oglas kojim se iznajmljuju limuzine. I tako su njih trojica pametnjakovica u maniri velikih pop zvijezda iznajmila limuzinu i vozikala se po gradu, pila u autu i za zakljuciti je da show nije bas uspio jer su se momci nalili ko deve.....bez komentara.
Za kraj, jos par interesantnih informacija o svedskoj black metal postavi War u kojoj su, i sa glazbene i sa produkcijske strane, svoje prste imali clanovi Hypocrisy-ja (nisam htio tu pricu gore mijesati da se ne bi dodatno zbrkalo). Dakle, grupu War osnovali su dva poznata svedska black metal glazbenika Blackmoon (gitara, gradjansko ime David Parland koji je svirao u grupama Necrophobic i, puno poznatije, na remek-djelu Dark Funerala "The secrets of the black arts") i It (vokali, Tony Sarkka, grupe Opthalamia, Vondur) u pocetku kao side-projekt, koji je u medjuvremenu prerastao u pravu grupu ulaskom Petera Tagtgrena (zaboravih spomenut da je Peter pjevao na prvom albumu grupe LockUp u kojoj djeluju clanovi Napalm Deatha i Dimmu Borgira) na bubnjevima i Mikaela Hedlunda na basu. U toj postavi u Abyss studiju (a gdje drugdje) je snimljen '97. mini album "Total war" koji je brzi, jednostavni black metal u svojoj najokrutnijoj formi. Nakon toga, dolazi do promjena u postavi. Novi clanovi su All koji upada umjesto It-a, Lars Szoke koji mijenja Tagtgrena koji ne moze odraditi svoje dijelove zbog nedostatka vremena, dok na bas uskace Impious iz postave In Aeternum. Ta postava opet u Abyssu snima prvi dugosvirajuci album nazvan "We are war" i sada krecu problemi. Koliko sam ja skuzio, vrijedi slijedece: War je bio pod labelom Necropolis koji je platio sve studijske troskove. Album je snimljen i izdan pod vec spomenutim imenom. Medjutim, tada Blackmoon optuzuje Necropolis da snimka koja je stavljena na album nije prava, te da su to samo grube snimke a ne zavrsna, te poziva ljude da ne kupuju album. Necropolis to nijece. Istina je da je na nekim mjestima album malo cudan, tj. pjesme na nekim mjestima kao da su odsjecene i naglo zavrsavaju bez nekog smislenog kraja. Problem je na kraju rijesen, ali od onda se dugo nije culo za grupu. Na kraju, bend ponovno stupa na scenu pod novim imenom Total War (koliko zbrke s tim upotrebljavanjem rijeci War) i izdaje "We are...total war" koji je presjek mini i full-length albuma i predstavlja snimku "We are war" albuma za koji je Blackmoon tvrdio da je prava. Ako ste skuzili. Sve u svemu, nadam se novim izdanjima ove grupe, a do tada bacite pogled na recenzije njihovih izdanja.
Post je objavljen 12.04.2006. u 12:15 sati.