Pregled posta

GAMMA RAY

Da li ste se ikad zapitali na sto bi licio danas, ako bi uopce postojao, power metal da nije bilo lika i djela individue poznate pod imenom Kai Hansen? Kai je svoju karijeru zapoceo u bandu Gentry, kojeg je osnovao sa Piet Sielckom 1978. Band postoji koje dvije godine, nakon cega se iz njega radja band Second Hell/Iron Fist u kojemu se vec naziru poceci kasnije legendarnog banda Helloween. Piet Sielck uskoro odlazi iz banda i osniva novi band, Iron Savior, kojemu ce se kasnije Kai Hansen pridruziti kao side projektu. U bandu su vec bili prisutni Ingo Schwichtenberg i Markus Grosskopf, a ubrzo im se pridruzuje guitarist Michael Weikath. I tako se radja novi band - Helloween. Upravo Kai Hansen donosi slavu Helloweenu svojim pjesmama ("I want out", "Future world", "Save us", "Halloween"...). Nakon cetiri godine, zbog mnogih nesuglasica sa Michael Weikathom i zbog lose atmosfere u bandu Kai odlazi u solo karijeru.
Prvi projekt je bio sa pjevacem Ralphom Scheepersom, ali posto je snimanje proslo vrlo glatko i u dobroj atmosferi, Kai odlucuje, umjesto solo karijere, osnovati novi band pod nazivom Gamma Ray. I tako album "Heading For Tomorrow", izdan 1990., postaje zvanicno prvi album jos jednog novog banda Gamma Ray. S njim su postigli velik uspjeh u Njemackoj i naravno, u Zemlji izlazeceg sunca, Japanu. Na albumu Kai je nastavio stvarati brzi i melodicni power metal, muziku koja je proslavila Helloweene, dok su oni krenuli drugim smjerom s albumima "Chameleon" i "Pink bubbles go ape". Ubrzo po zavrsetku snimanja prvog albuma, Gamma Ray su morali malo odgoditi svoje pojavljivanje u power metal svijetu zbog odlaska bubnjara, Mathiasa Burchardta, koji je odlucio da mu je fakultet vazniji od banda. Uskoro su nasli novog bubnjara koji je bio nitko drugi nego Uli Kusch, donedavni bubnjar Helloweena. Sad je band bio napokon spreman, i to u slijedecoj postavi: Ralph Scheepers (vokal), Dirk Schlächter (gitara), Uwe Wessel (bass), Uli Kusch (bubnjevi), i naravno, mozak banda, Kai Hansen (gitara i vokal). S pocetkom turneje u prodavaonice je dosao i single "Heaven Can Wait", s ponovno nasnimljenom naslovnom stvari, jednom novom i tri stvari koje su ostale sa snimanja "Heading For Tomorrow". Turneja je prosla izvrsno i Gamma Ray su odlicno primljeni od publike, pogotovo u Japanu. Tako je vec 1991. izasla video kazeta "Heading For East", snimljena tokom koncerta u Tokyu.
Slijedeci album, "Sigh no more" snimaju iste godine. Stil se dosta razlikuje od prvog albuma, a tekstovi su jako depresivni jer su radjeni na temu Zaljevskog rata koji se istodobno odvijao. 1992. band napusta ritam sekcija (Uli i Uwe), a zamijenjeni su s dvojicom mladih glazbenika iz njemackog demo banda "Anesthesia". Usto, Gamma Ray pocinju graditi svoj studio, tako da slijedeci album pocinju snimati tek 1993. Kai ocito uci na greskama, posto "Sigh No More" nije bio bas dobro prihvacen, i albumom "Insanity & Genious", Gamma Ray se vraca na pravi power metal (u ono doba poznat kao melodic speed metal), a album svoju promociju dobija na "Melodic Metal Strikes Back" festivalima. Odrzana su cetiri koncerta pod tim nazivom, a snagu melodic metala predstavljaju Gamma Ray, Hellicon, Rage i Conception.
Cijeli nastup u Hamburgu se snima i Gamma Ray izdaje video "Lust for live", koji je izdan i na CD-u "The power of Metal" koji dijele s ostalim bandovima koji su nastupali na "Melodic Metal Strikes Back".
Taman uoci snimanja novog albuma, javljaju se novi problemi. Ralph Scheepers je izbacen iz banda. Sto se tice razloga izbacivanja, njih je bilo napretek. Ralph je zivio 500 milja od Hamburga i dolazio je na probe vikendom, a odbijao je preseliti se blize. U to vrijeme Rob Halford odlazi iz Judas Priesta, i Ralphova vjecna zelja da bude njihov pjevac je postala moguca, tako da nije bilo sigurno hoce li Ralph uopce nastaviti s pjevanjem u Gamma Ray ili ne. Ralph nije dobio mjesto vokala u Judas Priestu, ali je zato nakon izbacivanja iz Gamma Ray osnovao svoj band Primal Fear, u kojem, za divno cudo, radi muziku u Priest stilu.
Zbog tih komplikacija, slijedeci album je svijetlo dana ugledao tek 1995., pod nazivom "Land Of The Free", gdje se Kai vraca mikrofonu. Nisu svi bili odusevljeni tim potezom jer su svi culi "Walls Of Jericho" od Helloweena gdje je Kai imao glavnu ulogu za mikrofonom. Nakon izlaska albuma sve sumnje su bile uklonjene, i svi su se mogli uvjeriti u golemi i osvjezavajuci napredak Hansenovog vokala. Na albumu se pojavljuje i Michael Kiske pjevajuci na "Time to break free". Unatoc ponudama da ostane u Gamma Rayu, Kiske zeli imati solo karijeru, koja vise nema bas previse dodirnih tocaka sa heavy metalom.
Band uskoro odlazi na veliku europsku turneju, s koje se vracaju sa materijalom za novi live album, "Alive 95", koji stize u prodavaonice 1996-te. Krajem iste godine, Gamma Ray krece u Spanjolsku. Taman prije pocetka te turneje, Jan (bass) i Thomas (bubnjevi) odlucuju izaci iz banda. Thomas ipak ostaje odraditi Spanjolsku turneju, a na Janovo mjesto privremeno dolazi Henjo Richter, multitalentirani glazbenik koji je svirao klavijature u cover bandu Uriah Heepa, nazvanog po njihovoj stvari Easy Livin`. Takodjer, Dirk Schlachter preuzima bass gitaru. Nakon Spanjolske, Gamma Ray su prisiljeni potraziti novog bubnjara i gitaristu. Uskoro ga i nalaze u liku Daniel Zimmermanna, koji se pokazao kao najbolji, a bome i najbrzi bubnjar koji je svirao u Gamma Rayu.
Sto se tice gitarista, nije bilo problema u pronalazenju. Henjo Richter, nakon sto se je pokazao na Spanjolskoj turneji, i kad je prezentirao bandu dvije svoje stvari, pozicija gitariste mu je bila zagarantirana.
Tu pocinje drugi dio burne povijesti Gamma Raya, koji od tada i nije vise toliko buran, jer je band od tad ostao u istoj postavi i mogao se neometano posvetiti stvaranju muzike.
Slijedece 1996-te, Gamma Ray sudjeluje na oba "Tribute To Judas Priest" albuma sa dvije pjesme. Za taj tribute se bandu kratko vraca Ralph Scheepers i pomaze svojim halfordovskim vokalom u snimanju pjesme "Exciter". Usprkos odlicnoj suradnji Ralph se ne vraca u band i nastavlja s radom u Primal Fearu.
Snimanje slijedeceg albuma, petog po redu, zapocinje u ozujku 1997., i u svibnju izlazi EP "Valley Of The Kings", na kojemu se nalazi i jedna pjesma Iron Saviora. Odmah po zavrsetku snimanja albuma, band odlazi na prvu Juznoamericku turneju, gdje im se u pjevanju "Future World" na koncertu u Sao Paolu pridruzuje Andre Matos (Angra).
Novi album uskoro dolazi u prodavaonice pod nazivom "Somewhere Out In Space" (prvotno nazvan "Man, Martians & Machines"). Album je konceptualnog sadrzaja, inspiriran filmom "Odiseja 2001", i po mnogima drzan najboljim Gamma Ray albumom do danas. Takodjer, to je i najbrzi i najmelodicniji album koji su Gamma Ray napravili dotad. Album se prezentira europskom turnejom, na kojoj ih prate kao predgrupe Hammerfall i Jag Panzer. Takodjer, uskoro krece i turneja po Japanu, zemlji koja je postala nezaobilazna sto se tice metal koncerata. Taman prije turneje, zbog velike zainteresiranosti japanskih fanova, izlazi CD "Karaoke Show" koji sadrzi hitove bez vokala. Pobjednik karaoka koje su organizirali Japanci, je mogao otpjevati jednu stvar s Gamma Ray na tonskoj probi.
1998. u prodavaonice stize CD nazvan "Hansen Worx" i govori da je genij Kai Hansena vec dobro primjecen. Na albumu se nalaze Hansenovi hitovi koji su proslavili Helloween i Gamma Ray, a sadrzi i pjesme drugih bandova u kojima se Hansen pojavljivao kao gost.
Iste godine, posto Gamma Ray nisu imali neki burni raspored, i clanovi su imali vremena, Daniel Zimmermann odlucuje odmor iskoristiti za novi projekt. Kako je vec neko vrijeme svirao u cover bandovima s Chris Bayom, dosli su na ideju da osnuju autorski band. Ubrzo su skupili ostatak banda, i Freedom Call je postao novi obecavajuci band za power metal. Da i njihova muzika vrijedi, pokazuje i cinjenica da su upravo izdali svoj treci full length album.
Slijedeci album Gamma Raya je zavrsen 1999., i svjetlo dana je ugledao pod nazivom "Powerplant". Album je ponovno konceptualan, inspiriran je svemirom i zavrsetkom jednog tisucljeca, a i znakovito zavrsava pjesmom "Armageddon". Ovaj put za crtez na coveru je bio zasluzan nitko drugi nego Derek Riggs, koji se proslavio coverima za Iron Maiden i njihovom maskotom Eddijem. Na albumu se nalazi i obrada, ovaj put od nitijednog heavy metal banda, vec "It's a Sin" od Pet Shop Boysa. Naravno, power metal verzija, koja se odlicno uklopila u album.
Posto je prelazak u novo tisucljece prosao bez dolaska vanzemaljaca i bez armageddona, 2000.-te se Gamma Ray odlucuju za best of album. Umjesto da lupaju glavom koje stvari staviti na taj album, rijec daju fanovima glasanjem preko interneta. Best of albumi za bandove inace znace odmor, jos jedno izdanje ali bez ulaska u studio, ili sluze rijesavanju dugova prema diskografskoj kuci. Ali to ne vrijedi i za Gamma Ray. Momci odlaze u studio i radije nego da remasteriraju, ponovno snimaju sve pjesme prije "Somewhere Out In Space" albuma koje se pojavljuju na best of-u. Album se na kraju sastoji od dva CDa, gotovo CD i pol sacinjavaju ponovne snimke starih stvari, i daje mu se naziv "Blast From The Past". Svima koji nisu upoznati s radom Gamma Raya, toplo preporucam ovaj best of, jer daje jedan lijepi presjek rada ovog banda, od samih pocetaka do danas.
I evo nas polako pri kraju povijesti ovog velikog banda. Prosle godine (2001.) su izdali album "No World Order!" s kojime slijede vec tradiciju konceptualnih albuma, tako da na ovom albumu progovaraju o tajnom redu Illuminati (nesto kao masoni). Za pjesmu "Eagle" je snimljen i spot. I eto nas, od sada vec davne 1978.-me smo dosli u sadasnjost, gdje su se Gamma Ray nedavno vratili s turneje nazvane "The Skeletons In The Closet Tour 2002", i trenutno se spremaju za svoju prvu turneju po USA i Kanadi. Kako je vec podosta proslo od zadnjeg live albuma, u pripremi je novi koji ce se sastojati od dijelova koncerata iz Barcelone i Strasbourga sa "The Skeletons In The Closet Tour 2002". Tko je propustio ovu turneju, ako imaju dublji djep, imat ce ih prilike vidjeti na "Wacken Open Air 2003" festivalu, jer su vec potvrdjeni i svirati ce oko 90-tak minuta.

INTERVJU SA NOVINAROM ZIDA:
Kako to da ste odlučili upravo sada snimiti live album?

Pa, ideja o ovom live albumu rodila se iz "Skeletons" turneje. Prvo smo isplanirali tu turneju, a zatim, kada smo počeli sa probama, postalo nam je jasno da se radi o nečemu posebnom zbog svih tih starih pjesama koje već dugo nismo svirali uživo. Tada smo rekli - "Ovo je nešto što se neće ponoviti, nije baš da ćemo opet imati ovakvu set listu", a osim toga ova je postava na okupu već osam godina i nikada nismo snimili live album u tom sastavu, pa dakle, zašto ne bismo dokumentirali ovaj događaj, da nam ostane snimljen zauvijek.

Ako se ne varam, sve pjesme koje ste svirali na "Skeletons" turneji odabrali su vaši fanovi...

Napravili smo neke sitne izmjene u odnosu na ono što su fanovi tražili. Na primjer, "Lust For Life" je jedna od pjesama koje su bile izglasane, ali je cijeli bend bio protiv toga da je sviramo. Ni ja ne volim pjevati tu stvar, jer mislim da ne odgovara mom glasu. S obzirom da nitko nije bio presretan tom pjesmom, preskočili smo je, ha ha.

Čija je ideja bila da fanovi sastave set listu?

Pa, vrlo brzo smo se složili oko toga, jer na kraju krajeva, ta turneja je bila posvećena samo i isključivo fanovima. Ranije, na svim turnejama, fanovi su nam dolazili i govorili:"O, zašto ne svirate ovu ili onu pjesmu? Ta-da-da-da-da!", znaš već, i onda smo mi rekli - "Ok, ako ljudi žele čuti druge pjesme, a mi uvijek sviramo naše 'hitove' ili kako ih već želiš zvati, onda bi oni sami trebali odabrati set listu i olakšati nam. To bi bilo fer prema fanovima, a onda se neće moći ni žaliti, ha ha.

Kako se tebi svidio izbor fanova? Ima li neka pjesma koja te iznenadila kada si vidio završne rezultate izbora?

Ne, ne baš. Mislim, velik broj tih pjesama je ionako bio na našoj "tajnoj" listi. Možda... Nisam očekivao "No Return". Ili "Rich And Famous". To nisam očekivao. Hm, dakle, nije bilo velikih iznenađenja, samo nekoliko manjih.

Mene osobno je začudila "Victims Of Fate".

Yeah, rekli smo da ćemo svirati jednu pjesmu Helloweena. To smo napisali i na Internetu - da ljudi smiju odabrati jednu stvar od Helloweena, osim "Ride The Sky", "Future World" i "I Want Out", ha ha. "Victims Of Fate" je osvojila prvo mjesto možda i zato što sam ranije običavao govoriti da bih je želio svirati uživo. Na drugom mjestu bila je "March Of Time", a treća... ne sjećam se.

Da, "Victims Of Fate" bolje paše tvom glasu nego što bi to bilo sa "March Of Time" koju je u originalu pjevao Michael Kiske.

Da, istina.

Odakle naslov "Skeletons In The Closet"?

Tražili smo naslov koji bi označavao "zapostavljene" CD-e. Ili tako nešto, nešto što je dugo bilo sakriveno. Poigravali smo se nazivima kao što je "Bodies In The Basement", jer postoji njemačka izreka koja glasi: "Tijela su u podrumu"... a to znači da ljudi nešto sakrivaju. Zatim smo se raspitali koja je engleska fraza za to. Rekli su nam da bi odgovarajući izraz bio "Skeletons In The Closet". Baš to nam je trebalo, jer sve pjesme odabrane za ovu turneju bile su kao kosturi koji leže uokolo, negdje gdje ih nitko ne dira.

Je li za tebe već izazov snimati live ili studijski album?

Na neki način, veći izazov je studijski album jer zahtjeva mnogo više kreativnog rada. S druge strane, i live je izazov jer uvijek ovisi o tome koliko si spreman i u kakvim uvjetima nastupaš - ponekad je zvuk na stage-u jako loš, ali svejedno moraš prebroditi takve nedaće, tako da je i to izazov.

Je li ti se događalo da koncert ispadne grozan zbog loših uvjeta u dvorani?

Oh, bilo je i više od nekoliko takvih. Sjećam se Wackena, ne ove godine, nego ranije... Svirali smo kasno i nije bilo uopće zabavno. Stage je bio sjajan, ali bilo je hladno i glas mi se smrzao, tako da sam se borio da uspijem otpjevati nešto, a ostatak benda je stajao predaleko od mene jer je pozornica bila prevelika u odnosu na loše ozvučenje... Koncert je bio ok, ali ja se nisam osjećao dobro. Bilo je još takvih nastupa, uglavnom na festivalima jer tamo nemaš sound-check. Ekipa postavi instrumente i da sve od sebe, ali to nikada nije garancija dok se sam ne uvjeriš da je sve ok. Eto, i to je život, ha ha.

Gdje pronalaziš motivaciju kada stvari pođu naopako i nezadovoljan si koncertom kojeg tek trebaš odsvirati do kraja?

Pa, na kraju, ako i nismo zadovoljni, ne smijemo dopustiti da ljudi to shvate, barem ne u potpunosti. Ponekad se osjetim sjebano, poželim razbiti gitaru i otići sa pozornice. To je, naravno, jako loše. Ali uvijek moraš imati na umu da su tamo ljudi koji čekaju da im isporučiš nešto dobro, nešto što će ih zabaviti. Uvijek pokušam... znaš, nadići loše osjećaje i reći sam sebi: "Daj, čovječe, daj sve od sebe i pokušaj biti dobar koliko god možeš u datim okolnostima, neka se ljudi zabave". Ponekad to upali.

Jesi li zadovoljan kako pjesme sa vašeg zadnjeg albuma, "No World Order", zvuče uživo?

Da, apsolutno. Otkrili smo da mnoge pjesme sa "No World Order" uživo zvuče bolje nego one sa "Land Of The Free". Razlog tome je što su te pjesme su jednostavnije i imaju više riffova, a osim toga nisu toliko brze što, naravno, pomaže kod live nastupa jer uživo bolje zvuče one stvari koje nisu toliko brze, nego su više groovy i daju nam "prostora za disanje".

Slušajući vaše albume, stječe se dojam da imate dva osnovna stila pisanja. Na primjer, neki albumi, kao "Land Of The Free", su kompleksniji i zahtjevniji, dok drugi, kao "Somewhere Out In Space", teže izravnijem metal zvuku.

Yeah.

Odlučuješ li unaprijed koji od tih pristupa ćeš primijeniti kod stvaranja nekog albuma, ili to dolazi samo po sebi?

Ne, to se jednostavno dogodi ovisno o tome kako se osjećamo dok pišemo pjesme. Osim toga, to se uvijek može izmijeniti. Ne želimo se ponavljati, ali s druge strane ne želimo niti previše promijeniti svoj stil, tako da je sve otvoreno između te dvije granice. Sve ovisi o osobnom ukusu, osjećaju koji imamo dok pišemo ili produciramo album.

Sjećaš li se još uvijek svojih početaka u Iron Fistu?

O, apsolutno. Da. Sjećam se jako dobro.

Možeš li nam predočiti ta vremena? Kakvi su bili tvoji heavy metal počeci?

Pa, znaš, ja sam stvarno bio totalni metalac, jurio sam uokolo obučen u kožu, sa šiljcima i svim tim stvarima, ha ha. Osjećao sam se slobodan i moćan... A kada smo počeli svirati u Iron Fistu to je bilo kao san, jer naravno, tada još nismo bilo baš dobri, tek smo se učili, ali je bilo zabavno i svirali smo male koncerte, na primjer u omladinskim centrima i takvim mjestima. Bilo je strašno zabavno, često sam bježao iz škole, preskakao satove, da bih išao ne probe i svirao gitaru ili pisao pjesme sa Pietom (Piet Sielck, danas lider Iron Savioura, op.a.)... bilo je jako cool.

Kako je Iron Fist evoluirao u Helloween? Je li to bio isti bend sa novim imenom, ili nešto potpuno novo?

Pa, to se dogodilo ovako - u Iron Fistu je bio Ingo na bubnjevima, Markus na basu, a ja i Piet smo dijelili vokale i gitare. No, došao je trenutak kada se Piet odlučio povući jer nije više želio svirati u omladinskim centrima. Promijenio se i razvio je drugačiji glazbeni ukus, pa više nismo htjeli nastaviti. Tako se cijeli bend raspao jer je Piet bio vlasnik prostorije u kojoj smo imali probe, ha ha ha. Zatim se neko vrijeme ništa nije događalo i ja sam samo svirao ponešto kući. A onda, što je bilo onda...? Mislim da smo tada našli prostoriju u podrumu jedne crkve - ja, Ingo i Marcus... Ali i od tamo su nas izbacili... jer u tom podrumu nije bilo wc-a, pa kad bi nam zagustilo išli smo u jedan kutak prostorije, ha ha ha ha...

Ha ha ha!

I, znaš, otkrili su nas, ha ha ha... I onda su nas izbacili, ha ha ha...

Pa, moram priznati da ih razumijem, ha ha ha.

Da, i ja, ha ha ha. Yeah, problem je bio što smo za nuždu koristili boce, ha ha ha. Ali, what the hell... Izbacili su nas i opet nismo mogli svirati. Tako, nakon nekog vremena u kući jednog mog prijatelja bio je party i tamo sam upoznao Weikija. Počeli smo razgovarati, onako u stilu "Ah, i ti sviraš gitaru?", "Yeah", "Kakvu muziku voliš?", itd. itd. Tada je rekao da on ima bend i da bi želio da probaju sa dvije gitare, pa neka svratimo. Našli smo se i imali nekoliko proba, ali pokazalo se da ja i Weiki imamo drugačije glazbene ambicije od ostalih članova, pa je naš idući korak bio da pozovemo Ingoa i Markusa i pitamo ih bi li sa nama pokrenuli novi bend. Da opet sviramo zajedno. I tako se rodio Helloween. Tada smo se još nazivali Iron Fist, ali promijenili smo ime u Helloween prije snimanja "Death Metal" samplera.

Na prvom albumu si bio lead pjevač, ali kasnije si se povukao i držao se samo gitare. Je li ti se bilo teško odreći pjevanja?

Hm, ne baš, samo djelomično, jer kada pišem pjesme onda u glavi čujem vokalne linije koje se uvijek vezuju uz određeni tip glasa, a u početku, kada je Michael tek počeo pjevati sa nama, i kada je pjevao stare stvari sa "Walls Of Jericho" ja sam pomislio... "Arrrgh!"... Nisam bio baš sretan, pjevao je mnogo drugačije od mene... Ja sam više podizao agresivnost i takve stvari... Ali kada smo počeli raditi nove stvari za "Keepera", sve se promijenilo. Mogao sam pisati pjesme posebno za njegov glas, melodijske linije i to. Tada je sve bilo ok.

U stvari, rekao si točno ono što sam te želio pitati... Kada si ti prestao spjevati, Helloween je postao manje agresivan, pa čak i sporiji. Je li se to dogodilo samo zbog promijene vokala?

Mmm, ne bih rekao. Mislim da je to bio dio prirodnog procesa. Naravno, to je imalo mnogo veze i sa našim producentima na "Keeperu", jer mi smo bili bend koji je sve svirao prebrzo i predivlje. A oni su nas usporili. Pomogli su nam da zvučimo zrelije i odraslije, što je s jedne strane dobro. Ali, s druge strane možda smo tu nešto i izgubili, možda smo izgubili naivnost i onu jednostavnu "jen',dva, tri, ajmo" mladenačku agresivnost. Znaš, postali smo više muzičari, a manje heavy metal bend.

Što se dogodilo nakon "Keepera II"? Zašto si otišao?

Oh, bilo je toliko razloga... Svakako je utjecala i činjenica da je bilo previše menadžmenta oko nas, ljudi koji su nas gurali uokolo i postavljali se previše tutorski, a istovremeno bend se raspadao, nije bilo više jedinstva. Postojalo je nešto kao dvije stranke u bendu, svaka sa svojim, različitim mišljenjima o glazbenom usmjerenju... Više smo razgovarali i svađali se o muzici nego što smo je svirali. A rekao bih i da je bilo nekih problema sa egom... Tako da nam se sve nakupilo i više nije bilo pravog feelinga, više nije bilo dobro, tako da sam ja rekao ostalima što treba promijeniti, i ako se to promijeniti ne može, onda ću ja napraviti svoju promjenu. Budući da se ništa nije mijenjalo, nije postajalo bolje, više nismo bili jedinstveni pa nismo ni mogli iznositi neke zajedničke namjere menadžmentu. Ispadalo je da mi radimo za njih, a ne oni za nas što bi bilo ispravno, stvarno bi. Od prve pomisli o odlasku, u koju ni sam nisam vjerovao, prošlo je godinu dana... Govorio sam sebi: "O čemu to razmišljaš? Helloween... to je tvoja beba, tvoje sve...", ali morao sam shvatiti da čak i kada nešto voliš, ako to više nije dobro, bolje je stati i napraviti promjenu... ponekad ovisiš sam o sebi.

Kako ti se sviđaju albumi koje je Helloween snimio nakon tvog odlaska?

Naravno, bio sam vrlo zainterensiran i slušao ih, ali kada napustiš neki bend on ti, jasno, postaje konkurencija, pa im tražiš slabe točke... Ha ha ha ha!

Ha ha ha ha!

Mislim da je to normalno za muzičara... Ali mislim da su snimili neke dobre stvari i nakon što sam otišao. Naravno, ne sviđa mi se baš svaka pjesma i svaki nastup, to je normalno, ali mislim da su neke od njihovih pjesama stvarno dobre.

Kako si se osjećao po odlasku iz Helloweena? Je li ti bilo teško početi iznova?

Pa, u početku je bilo super, bio sam slobodan, "all right!"... Stvarno cool. S druge strane, izgubio sam svu sigurnost, veliko ime Helloween je ostalo iza mene, a ja sam bio sam sa sobom. I kasnije, nepoznati bend Gamma Ray, sa nepoznatim ljudima u njemu. Dobro, osim Ralfa možda. Morali smo dokazati da na nas treba računati, da smo bend a ne samo "one shot" projekt, ili tako nešto... I nije nam bilo lako, naravno. Kao što vidiš, kroz godine imali smo promijena u postavi da bismo pronašli konstantnu postavu, ljude koji mogu ostati zajedno i zajedno svirati muziku. Pa, sve u svemu, bila je to svojevrsna bitka, ali kada pogledam unatrag i kada vidim gdje smo dospjeli, to je sjajan osjećaj, jer mislim da se ne događa često da netko otiđe iz poznatog benda pa osnuje novi i opet postigne uspjeh.

Kako si odlučio ponovo pjevati lead vokale?

Pa, znaš, imali smo tu situaciju sa Ralfom... Htjeli smo da on doseli u Hamburg, jer je bio jedini koji nije tu živio. On je živio 700 km daleko od nas ostalih, pa je dolazio na probe, ali kod snimanja "Land Of The Free"rekli smo mu: "Moraš biti stalno sa nama jer trebamo zajedno pisati pjesme, i ti trebaš sam napisati svoje vokalne melodije". Ali, nije došao. On je uvijek više volio pjevati ono što ja napišem, a to je za pjevača vrlo nezgodno. Istina, Ralf je to sjajno radio, ali ja još uvijek mislim da je za dobru izvedbu potrebno da čovjek pjeva iz svog srca. Dakle, htjeli smo da doseli ovamo, a on se premišljao. Osim toga, postojala je mogućnost da se pridruži Judas Priestu. Zato, rekao je - "Ajmo nastaviti ovako, a ja ću dolaziti na probe". Tada smo ga pitali: "Ali, što ako snimimo album sa tobom a Judas Priest te pozove da budeš njihov pjevač? Bi li ostao u Gamma Ray, ili bi otišao?" Premišljao se i nije nam dao konkretan odgovor. Zato smo odlučili da je bolje da nastavimo bez njega. Jer, ta situacija nije bila baš obećavajuća. Nakon toga razmišljali smo tko bi mogao zamijeniti Ralfa, i tada sam rekao da bih se ja usudio pokušati.Bend me podržao. Ionako su bili navikli da ja pjevam na probama i na demo snimkama. Osim toga, imao sam osjećaj da sam napredovao i da bih mogao to obaviti dobro. Na kraju krajeva, nije bilo nekog pjevača oko kojeg smo se svi složili da bi bio dobra zamjena za Ralfa.

Na "Land Of The Free" jednu pjesmu ("Time To Break Free") je otpjevao Michael Kiske. Jeste li ga razmatrali kao novog pjevača za Gammu Ray, ili je to bila samo mala suradnja?

Yeah, to je bila samo mala suradnja, koja je, naravno, izazvala mnoga šuškanja da će se Kiske pridružiti Gamma Rayu. Radi se samo o tome da takve pjesme sjajno odgovaraju njegovom glasu... Ne bih ga odbio da se želio pridružiti bendu, ali on se toliko udaljio od heavy metala, njegov se glazbeni ukus promijenio, i to bi uzrokovalo mnoge probleme. Mi smo sa Gamma Ray željeli nastaviti svirati ovakvu muziku, a Michael nije bio raspoložen za tako nešto. Kao mala suradnja to je bilo ok, ali mislim da ne bi upalilo na duže staze.

Tokom godina snimili ste i nekoliko obrada... Koji su bendovi najviše utjecali na tebe?

O, čovječe... Toliko ih je! Mislim, sve je počelo sa glam rock scenom - Kiss, Slade, Sweet i T. Rex, taj tip muzike, a onda sam kasnije volio stvari kao što je Deep Purple. Jedno vrijeme sam bio ufuran u punk, Sex Pistols, Ramones i taj đir... Pa Scorpions i AC/DC. Bio sam na koncertu AC/DC-ja, a kao predgrupa svirali su Judas Priest. To me rasturilo... Obožavam te dečke od kad su počeli, tako da je i New Wave Of British Heavy Metal postao jak utjecaj za mene, to je bila muzika kakvu sam oduvijek tražio. Slušao sam i Slayer i Venom... Što još...? Sve što je tada bilo u điru. A to traje i danas, naravno.

Nedavno si surađivao sa bendom Stormwarrior…

Da, znam te dečke sa hamburške scene… Oni sviraju već neko vrijeme i Lars, njihov lider, uvijek mi je govorio: "Znaš, ti si jedan od mojih najvećih utjecaja, još od 'Walls Of Jericho' albuma..." I rekao mi je: "Želim snimiti album kojeg ćeš ti producirati". Dvije godine držao sam ih na čekanju, jer nisu bili dovoljno dobri. Govorio sam im: "Morate više svirati, imati više proba, još jednom razmotriti svoje pjesme" i tako to... Kada su konačno bili spremni, rekao sam: "dobro, to je to" i onda su našli malu diskografsku kuću, tako da sam obavio to. Uglavnom, temeljna ideja albuma je bila "Walls Of Jericho II", ha ha ha...

Ha ha ha, meni se album baš i nije svidio jer ima previše sličnosti sa "Walls Of Jericho" i Gamma Ray.

Naravno, ha ha ha... Ali, to je bilo namjerno. Mislim, dečki su baš to i željeli, a ja sam uživao. Bio je to revival svih starih trademarkova koje sam imao u Helloweenu.

Planirate li uskoro novi Gamma Ray album?

Trenutno svi u bendu radimo na pjesmama i zajedničkim idejama, a rad na novom albumu početi ćemo iduće godine. Mislim da će sve to skupa potrajati, tako da bi album mogao izaći otprilike na jesen iduće godine.

A sada nekoliko "wicked" pitanja... Koji je tvoj omiljeni obrok?

Omiljeni obrok? Ahm… Zeleni curry.

Kojih 5 CD-a bi ponio na pusti otok?

Deep Purple: "Made In Japan"
UFO: "Strangers In The Night"
Rainbow: "On Stage"
Judas Priest: "Unleashed In The East"
AC/DC: "If You Want Blood…"

Koja je najzgodnija žena svih vremena, ne računajući one sa kojima si hodao?

O, moj Bože… Ha-ha-ha… Hmmmm… Da razmislim… Hmm… He-he… (poduža pauza)… Wow… Morat će biti Lara Croft…He-he-he… Ali ne ona iz filma - ne Angelina Jolie, nego animirana Lara. He-he…

Ako je ovo pitanje bilo teško, evo jednog još težeg: da si se rodio kao žena, tko bi volio biti?

O-o! Sranje… Ooo… Daj da razmislim…Ouh… To je teško… Ahm… Moram razmisliti… (dugačka - ali stvarno dugačka - pauza)… Vjerojatno Morgana La Fey.

Da, bilo bi zanimljivo vidjeti nju kako pjeva u Gamma Ray.

Ha-ha-ha-ha-ha, da, ha-ha-ha…

Tvoja završna poruka fanovima?

Pa, yeah... Hvala na podršci, nadam se da ste uživali u "Skeletons In The Closet" albumu. Ako vam nije problem, molim vas da posjetite naš sajt i ostavite komentar na našem Guestbook-u, to bi bilo jako lijepo... I, budite strpljivi, definitivno moramo doći svirati u Hrvatsku... i hoćemo, ne brinite!

Post je objavljen 12.04.2006. u 12:10 sati.