Marketing
Teško je ne primjetiti u posljednje vrijeme
neku napetost,na većini blogova.
Kao da se uvukao neki nemir,neki crv,
i nagriza onu finu nit raspoloženja među blogerima.
Neki blogeri kažu da je krivo prolječe.
Ono ih baca u letargiju,u pospanost,bezvoljnost.
Naravno da nisu svi ljudi isti,i da je kod nekoga drugačije.
Kod nekih djeluje stimulativno.
Na primjer kod Bedačeka.Čovijeka uhvatilo,
i samo bi delal.Pol Zagorja je obrezal,i još bi samo da ima vočki.
Pa dakle ako netko još nije obrezal svoje
vočke,siguran sam da bi Bedaček odmah uskočil.
Mene je uhvatila manija ribolova.
Drhtim od želje.Ko klinac za kinder-jaje.
U subotu je dogovoreno za Fuku...
Gajoi Dva-mama...tam se i peca...
ali ipak mislim da bum sutra otišao u Granešinu.
Uhvatit pastrve za Veliki Petak.
Dakle kao što rekoh,ljudi su nervozni.I znani i neznani.
Neki prestaju pisati,odlaze s bloga,neki nalaze
bezvezne sitnice za svađu,neki jednostavno ne pišu,
a neki se ne javljaju.Dobro da je prolječe.
Netko mora biti kriv.A lakše je kad se ima na koga svaliti krivnja.
Jer kad je čovijek sam,onda je i sam sebi težak...
Eto baš sam vas zagnjavio...
Moj savjet je ako ništa drugo,izvucite bicikle,
dajte ih pregledati,da sve bude ispravno,radi vas samih.
Evo jedan prijedlog...ako imate hrabrosti takvim majstorima
povjeriti vaše bicikle...
....a kaj se tiće mene,i
događanja oko mene,a interesira vas,onda možete
baciti ovdje jedan pogled...
Zauzimanje zagrebačke tvornice nije neki čin klasne borbe nalik onoj iz prošlih vremena. Naprotiv, ti radnici potpuni su legalisti.
Ono što su prošlog vikenda učinili radnici Tvornice duhana Zagreb nova je pojava u recentnoj povijesti socijalnih sukoba: nezadovoljni odlukom vlasnika, rovinjskog TDR-a da zatvori tvornicu, oni su je - zauzeli.
Zasad je to vrhunac sukoba koji traje još otkako je TDR prije dvije godine najavio da će zatvoriti oba svoja pogona, u Rovinju i Zagrebu kao zastarjele, a proizvodnju nastaviti u novom pogonu u Kanfanaru. TDR je u Hrvatskoj moćan, praktički je monopolist u proizvodnji cigareta i jedan od najvećih poreznih platiša, pa ne čudi što je trajno u milosti i njajviših državnih predstavnika bez obzira na njihovu političku orijentaciju.
Argument je čvrst kao čelik, pa mu - ni uz najoštriji juristički sitnozor - ne može biti prigovora. Stoga ga ne može pobiti ni činjenica da je tvornicu “okupiralo” tek 36 radnika od njih ukupno 240 koliko ih je ondje nekad radilo, dok ih je 172 prihvatilo ponuđene otpremnine, a samo ih se 14 odlučilo preseliti u Kanfanar, na novo radno mjesto. Zauzeće tvornice i prethodne nevolje samo su dokaz da radnici u Zagrebu ne prihvaćaju mobilnost radne snage po američkom ili japanskom receptu koji se protivi europskoj socijalnoj tradiciji, a što ovih dana (mnogo masovnije) pokazuju i njihovi drugovi u Parizu.
Inače, Tvornica duhana Zagreb nije zaslužila takvu sudbinu. Sa svojom gotovo dvostoljetnom tradicijom ona je još živ primjer industrijske tradicije, a dijelom svojih objekata i industrijske arhitekture. Svojedobno, ona je bila među trima najvećima u bivšoj državi (uz nišku i sarajevsku), a proizvodila je i najkvalitetnije cigarete, Republiku i Croatiju, kao i vrlo popularnu Opatiju.
Radničko zauzimanje tvornica, prošireno u 19. i dijelu 20. stoljeća, imalo je suprotnu praksu u tzv. lock-outu, to jest odluci poslodavca da obustavi proizvodnju odnosno zatvori tvornicu. Oba su postupka bila krajnji oblici ondašnjih klasnih sukoba koji su nerijetko završavali oružjem. Da sve to nije tek davna prošlost, potvrdit će talijanski primjer iz jeseni 1980. godine.
Kada je poduzeće FIAT, u kojem je širom zemlje bilo uposleno dvjestotinjak tisuća ljudi, počelo nakon dugotrajnog štrajka zatvarati tvornicu za tvornicom tj. provoditi lock-out, pred matičnom tvornicom u Torinu okupilo se golemo mnoštvo radnika, kojemu se obratio Enrico Berlinguer, tadašnji generalni sekretar Talijanske komunističke partije (PCI). Najavio je mogućnost da radnici zauzmu tvornicu. Tek što se to dogodilo, FIAT je organizirao “protuštrajk” od četrdesetak tisuća predradnika, poslovođa, servisera, službenika itd., koji su se okomili na štrajkaše kao krivce što im oduzimaju posao!
Današnji oblik lock-outa je ono što se već događa diljem Europe, a to su redukcije radne snage sve do zatvaranja cijelih pogona, uz objašnjenje da je rad u Europi preskup u usporedbi s onim u Aziji. TDR zatvaranjem tvornica u Rovinju i Zagrebu radi zapravo isto.
No dok takve i slične odluke u Njemačkoj i Francuskoj, na primjer, nailaze na otpor stotina tisuća pa i milijuna pogođenih, u Hrvatskoj kao da sve ostaje na otporu onih “okupatora”. Buni se jedino tvornička podružnica Novog sindikata (na usta sindikalne povjerenice Slavice Lovrić), dok velike sindikalne udruge zasad šute. Kao što šute “lijeve” političke snage - podršku radnicima Tvornice duhana Zagreb dala je, pomalo neobično, samo Hrvatska stranka prava.
Preneseno iz Jutarnjeg lista...
Dragi blogeri...Bistro nam bilo...Franc
Post je objavljen 12.04.2006. u 09:14 sati.