Sad je dost kasno a ja ne spavam, bit će da nisam normalna. Uglavnom, danas mi je dan bio nadasve zanimljiv i edukativan.
Prvo, nisam se naspavala, bilo mi je vruće i cjelu noć sam trčakala na vece. I napokon satić zazvoni, moj tužni pogleda na njega i krećem za školu. Sve je počelo normalno, dva sata engleskog, uobičajena dosada. Sociologija, jao upisivala je bliceve u rubriku. I sad, nisam pisala jedan od ta tri faking blica, a imam ocjene 4. i 5. Naglašavam 4 s točkom. Sve u svemu, to bi trebalo biti 5, jer je 9 na dva 4.5 i to je 5. Ali nije. Jer 4 s točkom..... To zapravo nije 4. I tako popušila ja 5, nakon njenog umilnog pogleda:"... pa ću ti ja ipak upisati 4 a ti se spremi za usmeni. Jel se ti slažeš?". Pička joj njena, šta sam joj trebla reć. Da se ne slažem? Mrzim ta jebena bezodgovorna pitanja. I onda još izjavi da će nam doć na zamjenu i idući sat. A u kurac. Dva sata sociologije. Ko to nije proživio, stvarno je sretnik. Šećer na kraju je drugi sat koji je trebao biti šupalj, ali eto nije. Imali smo fiziku. I zadnji sat opet fiziku. I tako tri blok sata danas. Potpuna emotivna i kreativna smrt. Smrt za sva osjetila. Smrt za sveki iskren i radostan osjećaj u tebi. Jel se ti to možda ne slažeš????
Poslije škole trčim na bus, kad čujem Majčicu kako me doziva. Pokisla i smrznuta (naravno nisam uzela jaknu i odma se nebo otvorilo) uljećem u auto i rekoše mi da idemo u Zg. Po neke dijelove i u getro. Veselo, mislim si, svašta ću danas ušićarit....
I poslije ručka, prepucavanja sa sekicom u autu (mama je popizdila pa me otjerala naprijed) stigli mi napokon u getro, i to novi. Uzeli kolica. Krenuli. Jao, pune police, sve šareno, mrzim se u tim trgovinama i šopinzima.
Ljudi uđu normalni i okinu. Vide gdje piše "AKCIJA" i oduzmu se. Crvić počne rovat, jedan u dupetu, drugi u tikvi i zaključiš da ti treba novi koš za smeće, otirač, uhu ljepilo, 20kg brašna, majica po 20 kn, album životinjskog carstva i da ne nabrajam. A došli smo po hranu. Nije sad da se žalim, stvarno sam natrpala pizdarija u kolica i baš mi je bilo lijepo.
Čini mi se, meni i nikom drugom. Ljudi stvarno nisu normalno. To se gura, utrkuje, grabi. Ima 100 istih svijećnjaka po 10 kn na polici i još triput toliko u skladištu, jel ti toliko bitno uzet prvi???
A na mesnom odjelu... Fuj. I odmah naglašavam da na tim suhomesnatim odjelima NE vidim buteve kako me napadaju, piliće kako skaču s polica i kljucaju me ili male janjce kako tužno meeču ko što drugi znaju srat. Ne, samo mi bude hladno, eto danas sam se opet prehladila. Ili je to bilo kod sira? Uglavnom. Tražim ja svoju vegetarianu, i pokraj mene tip i ženska:
tip:"Hoćeš Puris?"
ženska"Hoću Cekin!!"
tip:"Al gle..."
ženska:"Ne, rekla sam ti već. C E K I N!"
tip: "Pa ne mogu ga na.."
ženska:"Nađi mi ga. toliko je kvalitetnija ta salama. Hoću Cekin, baš Cekin!"
I ode jadan tip tražit Cekin. A Mila Djeva pogleda mene obijesno i nastavi demonstrativno stajati na mjestu. Ko prvo, nikad nisam voljela te salame. Smrde i stvarno su odvratne. Rade ih od najfuljavijih otpadaka, koje bacaju na pod, hraču na njih, strpaju u lonac, promješaju i prodaju kao "prvoklasna pileća prsa". Bilo bi vam zdravije jest sušene štakorske repiće, bar bi znali šta jedete. I jel si nemožete kupit prave kobasice a ne ta obojana govanca? Ko drugo, daj idemo se svađat oko kvalitete Purisa i Cekina po 10 kuna. Sigurno ćemo doći do pametnih zaključaka.
I uspjeli mi doći do blagajne, kadli... "Plavušo, ovaj otirač je prevelik, idi ga vrati i donesi manji."
Naravno, ja se sjećam gdje su uzeli glupi otirač i normalno da znam gdje su vidjeli manji. To stvarno nije diskutabilno. Tražim tako ja taj glupi otirač, Sekica došla zamnom i nateže me do nekih barbika. Zvoni mobitel.
"I daj kad već hodaš nađi pekmez od marelica, treba mi za kolač"
Zamjenim otirače, nađem pekmez i jedva se živa izvučem kraj nekih jurećih kolica kad..
"Prašak za pecivo i nutelu"
Mrzim glupe trgovine i centre "Sve na jednom mjestu". Nije sve na jednom mjestu, nije dobro složeno i nije jeftino. Noge mi otpadaju, izgubljeno lutam među moram previsokih polica, s glupim pekmezom u jednoj, otiračem u drugoj ruci i sekom koja me vuče za majicu i opet zvoni jebeni mobitel. Zašto sam ga uopće nosila???
"Mi smo na prvoj blagajni i daj se požuri."
AAAAAaa, nutela je između krastavaca, i deterdženata, prašak kod pudinga i eto mene, napokon gotov šoping.
Mogu samo reći da svi koji se nalaze u getro/metro/bauhausima većinom su oni koji za sebe govore da su jadni i da nemaju love, što se ne bi reklo s obzirom na broj znamenki na njihovim računima. Premašili smo i mi tako 3 nule,sad znam da neću ništa dobit za Uskrs. A naravno, sve nam je to trebalo. Poslije jedna kava i kolač i u nove ratne pobijede.
E, nije bio loš dan. Još samo da sutra ne moram u školu.
Post je objavljen 11.04.2006. u 23:37 sati.