A da navratimo do Međugorja? – upitao sam svoje najgore najbolje prijatelje na putu ka moru i još jednom bezbrižnom provodu.
Zakaj? – zavrištao je Hile.
Zakaj ne – poentirao je Hreno – tamo mora biti materijala za razdjevičavanje…
Kako Hiletu ni do čega nije stalo, pa ni do vlastitog mišljenja, pristao je skrenuti ka Hercegovačkom čudu. BMW 5-ica se tako našla u prirodnom okruženju potpuno uklopljena u vozni park toga čudonosnog sela. Parking je bio skup, ali zato lijep. Duhovni nadglednik zaštićenog prostora je sa smiješkom prihvatio kune. Uputio nas je gdje da idemo, a da nismo ni morali pitati.
Čudno je to – počeo sam lamentirati – u našem društvu je sramota biti kopile, a Sin božiji je isto neka vrsta kopileta.
- Koja si ti seljačina! – počeo se derati Hile ne shvaćajući gdje moja priča vodi – pa Marija je bila djevica.
- Hmmm, djevica! – počeo se oblizivati Hreno.
- Isuse Bože! – zavapio sam nebesima.
- Cinkarošu - izderao se Hreno.
Prestali smo komunicirati. Hodali smo glavnom ulicom i gledali šta nam se nudi. S lijeve strane je blistao natpis «Holy shop». Hreno je opet počeo s bogohuljenjem da je vidio isti takav natpis iznad jednog sexy shopa u Pešti. Ostavili smo ga na ulici i ušli po malo duhovne okrjepe.
- Koji je svetac zaštitnik dioničara? – upitao je Hile curicu u topiću koja nam se smješkala malo pretjerano.
- Koji god hoćeš – odgovorila je mudrica, a Hiletu se učinilo da mu je i namignula.
- Daj mi sliku Franje Asiškog i broj mobitela, ako nije bed.
- Izvoli – rekla je mala, izdala račun i nešto na njemu zapisala.
Zamisli, napisala mi je "seljačino" na račun. – snebivao se Hile, a ja sam zaključio da je kazna, ponekad, veća od zločina. Hreno je predložio da odemo do birtije, ali smo ipak odlučili otići, prvo, do obližnje crkve. Upali smo na po mise. Svećenik je pričao o prolaznosti materijalnog bogatstva i skromnosti kao putu ozdravljenja.
Ej, muka mi je više od ovoga – prošaputao mi je Hreno – ajmo pit.
Birtija je bila puna slika naših svetaca – Franjo Asiški, Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman su nam se smješkali iz pozlaćenih okvira.
Ovakvih birtija više nema u Hrvatskoj – tužno je zaključio Hreno i naručio nam tri Tomislava. Popili smo još par rundi. Na putu prema wc-u sreo sam 33-godišnjaka produhovljena lica.
- Star si za svoje godine. – rekao mi je lokalni mudrac.
- A tko si ti? – snašao sam se.
- Nije bitno tko sam ja nego tko si ti. – rekao je uvjerljivo.
- Ja sam Hure.
- I?
- 30-godišnjak, razočaran u sebe i žene.
- Valjda si previše očekivao.
- Moguće, danas više ništa ne očekujem.
- Zen-budizam nije put k raju nego ništavilu, iako ima i gorih stvari. – utješio me je, donekle.
- A koje su to?
- Mnogoboštvo, ateizam, komunizam, kapitalizam te sve jednobožačke religije i podreligije koje opravdavaju nasilje.
- Možda nije problem u religijima nego u ljudima koji ih propovijedaju. – sjetio sam se priče naučene na jednom od seminara.
- Religiju i čine ljudi - iako si loš katolik to bi morao znati.
- Baš i nisi neki tolerantan tip? – upitah ga.
- Ma nije, toleriram ja, ali ne odobravam i nije mi svejedno.
- Zašto?
- Zato što vjera ne smije služiti kao štap nego ju moraš osjećati cijelim svojim bićem.
- Želiš reći da čovjeku vjera ne smije služiti za opravdanje vlastitih postupaka, nego da njegovi postupci trebaju biti prožeti vjerom? – mudrovao sam.
- Baš tako.
- I šta mi preporučaš?
- Više griješi djelima, pošto si sklon grijehu, nego mislima jer ni Bog ne voli pasivne drkađije.
- Ja sam mislio da je grijeh mislima manji.
- Nonsens! Kada griješiš djelima postoji nada da će doći do stvarnog kajanja, a kada griješiš mislima kajanje je isto tako bljutavo jer je i grijeh bljutav.
- Hvalim te bože. – obveselio sam se shvaćajući da put spasenja nudi nova zadovoljstva.
- Reći ću tati da si mu se zahvalio. – odgovorio je spasitelj i nestao.
Vratio sam se za stol. Tamo su već sjedile dvije mlade Francuskinje. Bile su i u Lourdesu i Fatimi, ali nigdje nisu srele tako galantne dečke – hvalile su mi prijatelje. Hiletu je košulja bila razdrljena, a lice crveno. Hreno je izgledao još bolje. Naručio sam rundu za sve i utonio u vlastite misli. (Hmm, dobra je ova Hiletova, ali nije loša ni Hrenina…Hrenina je neka fina, bolja je Hiletova…Jebote, trlja mi se o nogu…uuuuu)
- Jebote, trlja mi se o nogu ova Hiletova – šapnuo mi je Hreno.
- Ne seri. – razočarano sam uzviknuo.
- Šta se događa? – zavrištao je Hile koji nije znao šta se događa.
- Cura ti je promiskuitetka, eto šta!
- Dušo, stvarno? – upitao ju je Hile, a oči su mu se zacaklile.
- Nisam mesje Hile, ja sam ti obična koketuša.
- Onda zbogom! – ustadosmo sva trojica od stola i krenusmo put BMW-a. A BMW nas je odveo put Dalmacije – tamo gdje je osječanima i mjesto.
Zbogom koketuše i ostali poluproizvodi, jer djela se broje, a ne riječi, ili, bože mi oprosti, misli.
mali brat Hure
Post je objavljen 11.04.2006. u 18:15 sati.