„Ne postoji vječnost, ona je samo pojam iz naše spoznaje. Kad jednog dana nestane svega što ima spoznaju, nestat će i vječnosti.“
Primio je njenu ruku. Prsti žuljeviti i čelično tvrdi sad su meko gladili svilu njene kože dotičući svaki čvor ugode na njenom dlanu. Zadrhtala je. Kao da je bilo jučer kad je spriječio ona tri napadača da joj učine nešto ružno. Te davne večeri njegovi prsti su lomili kosti...a vidi ih sad, nježne...najnježnjije od svih.
„Noćas sam sanjao da ubijam. Podsvijest mi nešto govori i uznemiren sam, čitavo tijelo mi vrišti da ne bih trebao biti tu. Želim da znaš, Monika, što god bude, dokle god bude moje spoznaje o vječnosti, ja ću te voljeti!“
Sjedili su u njihovom omiljenom kafiću, svijeća u čaši gorjela je između njih i spajala ih svjetlošću, bili su nesvijesni okoline, potpuno zadubljeni jedno u drugo...barem je tako bilo u njenom slučaju. On je ipak primjetio muškarca koji je ušao u prostoriju. Primjetio je i njegovo neobično držanje, hod koji kao da nije dolazio iz kukova već iz točke blizu pupka gdje ljudi povezani sa istokom smještaju KI. Dodatno je posvetio pozornost tom čovjeku kojeg nitko osim njega nije pogledao dvaput i zahvaljujuć tome uočio je jedvo primjetan obris tetotvaže na početku vrata koju je do grla zakopčana košulja prekrivala skoro savršeno.
„Ima još vremena“ – pomislio je – „prošli put bila su četvorica.“
Monika je promatrala čovjeka s kojim je djelila i dobro i zlo proteklih nekoliko godina, najljepših godina. Fasciniralo ju je sve na njemu, ponajviše njegova vječna mirnoća ali i sve drugo - od toga kako se uopće nije promjenio sve ove godine pa do činjenice da joj je ispremješao radnju za magisterij baratajući sa nevjerojatnom lakoćom pojmovima koje je ona proučavala godinama:
„Makjavelistički je loš izraz koji znači beskrupuloznost, traženje koristi pod svaku cijenu, ali, Cilj opravdava sredstva je rečenica uzeta iz konteksta, naime, Machiavelli je u svom opusu prepun oprečnosti koje su samo rezultat raznih recepata kako vladati različitim stanjima u kojima se nalaze zemlje raznih vladara. Reći da je Machiavelli oprečan samom sebi bilo bi isto kao i reći da je kuhar u raskoraku sa svojom vještinom jer u jedno jelo stavlja šećer a u drugo sol. Ti ljubavi pišeš o, za ona vremena, dobrom i časnom čovjeku!“
Zadrhtala je kad je naglo ispustio njenu ruku i dohvatio posudicu sa šećerima. Učinilo joj se da je malo nervozan ali to joj je bilo teško povjerovati. Promatrala ga je kako otvara vrećicu sa šećerom i presipava šećer u pepeljaru. Kad je krenuo otvarati drugu vrećicu nije izdržala:
„Što to radiš?“
„Razmišljam o poretku stvari...od pamtivjeka promjenilo se oružje ali ne i način borbe. Ovi šećeri su oružje...a zadnji puta bio je to pijesak.“
„Ništa mi nije jasno.“ rekla je tiho. U taj je čas u kafić ušao još jedan čovjek. Nije pogledao ni lijevo ni desno već je krenuo ravno prema prvom tipu, onom sa tetovažom.
„Kodeks im ne dozvoljava da ih u ovoj rundi bude više od petorice...znači čekamo još trojicu.“ pomislio je. Nije se ni mrve zavaravao, kad krenu na njega, to će biti najopasnija petorica u ovom kutku svemira...
„Da su doslovno shvatili Machiavellija sad bi ih ovdje bilo pedeset, sa pištoljima, fućkalo bi im se za kodeks“ – veselo je pomislio gledajući trećeg, u kričavoj jakni, kako ulazi. „Smiješna neka jakna od poliestera!“ nacerio se samom sebi.
Podigao je ruku da dozove konobara.
„Zar već idemo?“ upitala je Monika.
„Ne, naručit ću još neke potrepštine.“ uzvratio joj je i dalje prazneći šećere u pepeljaru. Konobar je došao trudeći se da ne gleda kako mu muštarija prosipa šećer.
„Dupli konjak, coca colu i dva deci mineralne“ naručio je. Konobar je otišao.
„Što će ti to sve?“ upitala je sad već vidno uznemirena.
„Izvest ću neke trikove, evo, na primjer, vidiš ovu svijeću što gori u čaši, vidiš njen plamen kako je tanak i kratak?“
Kad je kimnula glavom primio je salveticu koja je bila na tanjuriću za kavu i nastavio: „E, a sad, kad bih ubacio ovdje komadić ove salvete natopljene s par kapi mineralne vode plamen bi buknuo visoko, barem desetak centimetara iznad čaše!“
„Ma daaj! Trik ko kad baciš šećer u kolu!“ nasmijala se veselo. Pao joj je kamen sa srca, njen dečko će joj pokazivati mađioničarske trikove.
„Da...ozbiljno! A gle tek ovu maramicu.“ – namotao je platnenu maramicu koju je izvukao iz džepa – „Trećinu umočim u konjak, srednju trećinu ostavim suhu a zadnju trećinu umočim u coca colu i posipam šećerom. Ostatak konjaka iskoristim za još jedan trikić i da vidiš raspašoj!“
Monika se sad već smijala od srca. Nije bilo prvi put da je njen šašavi momak odlučio izvesti neku predstavu, dosad su to uglavnom bile neke šale, a sad će biti trikovi. Konobar je donio naručeno, ovog puta je mrko pogledao u pepeljaru punu šećera ali mu je nešto u muškarčevom pogledu govorilo da je bolje da samo ostavi pića i nestane.
„Kako si samo došao na ideju da to pokazuješ baš sad?“ upitala ga je a on je zakolutao očima ali joj je ipak odgovorio dok je umakao maramicu u konjak:
„Vidio sam one ljude što su ušli...“ rekao joj je ozbiljno – „...podsjećaju me na ratnike iz vremena kad još nije postojala coca cola, a konjak je bio tako jak da osljepiš od njega...pa mi je palo napamet...“ – počeo se smijati i ona mu se pridružila, smijali su se onako praiskonski, iz duše, onako kako se zajedno mogu smijati samo ljudi koji se jako vole...
U birc su ušla posljednja dvojica. Oni su sjeli odmah do ulaznih vrata. Neprimjetni znak na licu jednog od one prve trojice nije bio neprimjetan uvježbanom oku. Snažni čovjek okrenuo se prema svojoj ljubavi:
„Slušaj, znam da je glupo, ali želim da ovo što priredim bude savršeno.“ Primjetio je kako onaj čovjek koji je prvi ušao u birc polako ustaje...brzo je nastavio:
„Odi odmah do wc-a i budi tamo deset minuta! Molim te!“
Ovo 'Molim te', bila je to zapovjed, osjećala je to, znala je da nešto nije u redu i baš zato je poslušala bez riječi. Dok je hodala prema wc-u osjećala je njegov pogled ali se nije osvrtala. Da se kojim slučajem okrenula vidjela bi kako se njen dečko mašio mobitela i sad s nekim razgovara gledajući za njom kao za predmetom beskrajne čežnje. Sva trojica prvodošlica su sad već bila na nogama.
Gledao je onu zadnju dvojicu u odrazu čaše konjaka, neprimjetno, nije ih želio uznemiriti.
„Nikad nije bilo razumno dovesti neprijatelja na rub očaja.“, samom je sebi citirao čovjeka čije je misli Monika najviše voljela. Zanimljivo, više nije bio siguran u sve te Machiavellijeve tvrdnje, sad npr. više nije znao opravdava li cilj sredstva ako nekim ljudima davno, još u Machiavellijevo vrijeme, uzmeš Afirmath pa zahvaljujuć njemu bježiš sljedećih 500 godina...
“Vladaru koji vojuje, koji živi od plijena, pljačke i nameta, koji - ukratko - rukuje tuđim novcem, nužna je rasipnost, inače ga vojnici ne bi slijedili.”
Nekad je bio vladar. Sad je bjegunac. Zadnji kraj maramice uronio je u coca colu, šakom je uzeo malo šećera iz pepeljare i posipao ga preko mokrog djela maramice, tako da bude ljepljiv. Ljudi opakih pogleda polako su se počeli primicati prema njemu, stežući ga u obruč. Bili su predobri da misle da će ga iznenaditi s leđa, znao je to. Zato će od te dvojice straga napasti samo jedan, drugi će čuvati izlaz za slučaj da se žrtva uspije izmaknuti i jurnuti prema izlazu. Tada bi čuvar izlaza dovoljno usporio žrtvu da je preostala četvorica sustignu. Trojica sprijeda će se praviti kao da izlaze iz birca pa da moraju proći kraj njega. Jedan od njih će biti korak brži od preostale dvojice, on će prvi napasti, točno onda kad bude bočno od žrtve. To 'napasti prvi' treba shvatiti jako uvjetno, razlika između svih tih napada je kakvih pola sekunde, onoliko koliko treba da se žrtvina pažnja odvuče u stranu pa da žrtvu napadnu dvojica sprijeda i jedan straga.
Napadnu noževima...nemilosrdno. Kao tigrovi!
Ovaj koji će napasti s boka, to je onaj sa smiješnom jaknom. Još tri koraka i bit će mu točno s boka. Još dva koraka...još jedan i pol...
Uzeo je papirić natopljen s malo mineralne i nehajno ga spustio u čašu. Plamen je buknuo neviđenom silinom, dvadesetak centimetara visoko iznad ruba čaše. Držeći maramicu za srednji, posve suhi dio mahnuo je dijelom umočenim u konjak iznad plamena i maramica se zapalila. Dok je bacao ljepljivi dio maramice prema poliesterskoj jakni istovremeno je drugom rukom zavitlao čašu sa preostalim konjakom sebi iza leđa - ravno prema izlazu. Čaša je pogodila čuvara izlaza i rasprsnula se zalivši ga konjakom. Nije se uopće obazirao na urlik čovjeka čija je kričava jakna gorjela već je zgrabio pepeljaru lijevom rukom i zavitlao šećer preko ramena u oči tipu koji ga je trebao napasti s leđa. Tipa to nije zaustavilo već samo osljepilo pa je zamahnuo na slijepo ali je promašio jer se žrtva nošena samo snagom trbušnih mišića poput opruge savila duboko naprijed istovremeno zavitlavajući sad već praznu pepeljaru svom snagom ravno u glavu daljem od one dvojice koji su ga trebali napasti sprijeda. Inerciju tog zamaha prema naprijed iskoristio je da ustane rušeći okrugli stol za kojim je sjedio pod noge bližem od one dvojice. Prije no što se stol srušio još je stigao zgrabiti čašu sa svijećom te mu je još, trznuvši zglobom, bacio i čašu i plamen u lice. Sad je i čuvar izlaza počeo trčati prema njima, zaista kobna pogreška! Lakim korakom naprijed izmakao se od sljedećeg pokušaja napada sljepca iza sebe i istovremeno je došao bočno čovjeku u gorećoj jakni. Primio je snažno vatrenog za ruku i zavitlao ga prema čuvaru izlaza. Kad su se njih dvojica sudarili konjak na odjeći čuvara izlaza zapalio se, i njihova dva plamena su se spojila suknuvši do stropa. Za kraj je jednim jedinim snažnim udarcem poslao sljepca u nesvijest i potrčao prema izlazu.
Čitava borba nije trajala niti pet sekundi.
Brzim korakom grabio je prema trgu nedaleko od kafića. Tamo ga već sigurno čeka taksi koji je naručio mobitelom dok je gledao Moniku kako odlazi.
Monika...njemu najdraže biće u zadnjh 500 godina a sad je više nikada neće vidjeti!
Doboko je uzdahnuo. Afirmath je uzeo još jednu žrtvu. Ušao je u taksi i rekao vozaču da krene prema aerodromu. Neviđena tuga slamala mu je srce, nije izdržao i okrenuo se prema nazad. Učinilo mu se kao da kroz zadnje staklo taksija vidi sebe kako se ostavlja, kako si maše prema sumraku, ali, bio je to samo njegov odraz u staklu. Uzeo je mobitel i napisao posljednji SMS. Pritisnuo je 'send' i bacio mobitel kroz prozor. Krenuo je graditi svoju novu sudbinu.
Dok ga opet ne otkriju...
****
Mobitel je zazvonio usred sveg onog kaosa. Stigla je poruka. Iako je birc gorio Monika je zastala i sva u suzama čitala poruku. Na mokrom zaslonu mobitela pisalo je:
Najdraža,
Dokle god je mog poimanja vječnosti ona će pripadati tebi u svakom od onih beskrajnih trenutaka koji su mi preostali. Mijenjao bih sad tu svu tu vječnost za onaj mali trag beskraja koji bih proveo s tobom, ali ne mogu jer, da citiram ono što sam jednom davno, zaista davno, rekao:
„Zato ja držim, ali ne posmatrajući stvari s vašeg stajališta u kome ima razboritosti, nego iz drugih razloga, da po postupcima moramo prosuđivati cilj zbog kojega su učinjeni, a ne sredstva kojima se postižu."
Post je objavljen 11.04.2006. u 17:20 sati.