Dragi prijatelji! Moram objaviti svoju priču na ovom blogu da bih stekla uvjete za učešće na natječaju za priče s bloga.Smijete je komentirati, kritizirati ili jednostavno zaobići ako vas ne zanima.Sutra je redovna tema o bojama (kromoterapija). Irida
Dug
Žurba, uzbuđenje, jutarnji vlak. Glavni kolodvor, problemi s orijentacijom, mnogo zapitkivanja, sivo zdanje fakulteta i poslije svega kiša. Hladna i negostoljubiva, lije bez prestanka. Zagrebačka periferija zijeva na dvije sitne prilike, beznadežno zagledane u tko zna već koji stup po redu pokušavajući pročitati razmočena i razmrljana slova uličnih oglasa. I opet ništa. Cipele su natopljene, natečene noge šljapkaju,promrzle ruke grčevito stežu sirotinjske kartonske kofere, spuštajući ih i podižući kod svakog stupa, kod svakog drveta sa razmočenim malim bijelim komadićima papira s nevješto i na brzinu ispisanim oglasima.Nema kišobrana, nema izgleda, samo kiša.Polako se u kišno-maglenoj zavjesi pale svjetla.Spušta se prva zagrebačka noć, noć novih beskućnika.
Sve je nepoznato i strano, samo u duši sija jedna mala iskrica nade. Velike oči odrasle djece užagreno sjaje kroz maglu i kišu. Nema, još nema straha. Možda samo lagana strepnja. Uostalom; nevini, naivni i neiskusni nemaju straha, jer još ne znaju čega bi se trebali bojati.
Večer je već sjela na ulične lampe. Nedaleko se čuje kloparanje tramvaja, na drugoj strani sličan zvuk prolazećih vlakova. Cankareva ulica je posve slabo osvijetljena. Riđokosa žena-djevojčica s upaljenom šibicom u ruci, s mukom pokušava dešifrirati posljednji razmrljani oglas pred sobom. Još jedan bijeli komadić nade.Noća nadolazi, kiša pada. Treba se nekuda skloniti, a kuda? Ona je već previše umorna, gladna, promrzla i već pomalo očajna. Druga djevojka, tvrdog izraza, odlučnih crta, prkosno izlaže lice kiši, pretražujući oblačno nebo, kao da će odgovor doći odozgor. Je li to bio čudesni trenutak intuicije i telepatije ili nešto drugo,
uglavnom, najedanput se začuje:
« Djevojčice! Što tražite? Sobu? Dođite gore na trenutak.»
Oči su poletjele za glasom. Na sivom oknu, sive zgrade u žućkastom svjetlu sobne svjetiljke stajalo je okruglo, bucmasto lice uokvireno u trajnu ondulaciju i pozivalo.Djevojke, već pomirene sa sudbinom, se zgledaju; ionako nemaju kud, pa krenu prema glasu. Na oguljenim vratima ih dočeka figura žene koja je cijeli životni vijek provela uz štednjak. Sva okrugla i pojastučena u cvjetnoj pamučnoj haljini gledajući nas nekim posebnim, sveznajućim pogledom. Uvede ih u pretrpanu, ali čistu kuhinjicu, zasićenu mirisima tisuću skuhanih ručkova. Njihove mokre cipele šljapkaju, ali ih se ne usuđuju skinuti. Žena ih posjedne za nevelik kuhinjski stol prekriven lijepo izglačanim, jednostavno izvezenim stolnjakom. Mičući mokru kosu s lica zahvalno prihvaćaju ponuđeni topli čaj. Žena se sa strane lagano mršti, pravi nesvjesne grimase, očito raspravlja nešto sam sa sobom. Konačno progovori:
« Cure, ja ne iznajmljujem sobe, ali možete spavati u sobi sa mojom kćerkom dok se ne snađete». Djevojke zure u nju s nevjericom. Nije ih pitala: Tko su? Što su? Odakle su? Ništa. Sanjaju li i hoće li se svaki čas probuditi usred nedovršenog sna? Skoro uglas upitaju: «Koliko će to koštati»?
« Ništa, samo brzo nađite nešto», rekla je donoseći čiste ručnike.Oprale su se u tišini male kupaonice loveći oči jedna drugoj u malom od vlage oštećenom ogledalu.Bile su brze i posve tihe. Iz svojih neuglednih kofera izvukle su svoje jednostavne pidžame i uvukle se u hladan, ali prostran i u bijelo obučen krevet. Ženina djevojčica od nekih devet/dest godina je došla malo kasnije i pomalo ustrašeno se uvukla pored njih. Kosnula ih je nejasna slutnja da s djetetom nešto nije u redu, ali nisu stigle razmišljati o strahu u njezinim očima. Otečene i od vlage i hodanja izmrcvarene noge polako su se zagrijavale i san im je brzo zatvorio oči.
Ujutro su iz dubokih zakutaka svojih neuglednih kofera izvukle jaja, kobasice, paprike i rajčice, koje su im brižne majke natrpale, da im se nađe i sve to složile na kuhinjski stol pred raširenim ženinim očima, kao da se žele bar malo odužiti za iznenadni spas.Ona je rekla da mogu koristiti frižider, a mogu si skuhati nešto ako žele. Tamnokosa djevojčica je pila mlijeko za stolom, šutke i oborenih očiju. Mršava starica kraj toplog štednjaka, također je sjedila šutke, samo je žena pričala:
« Zovem se Biserka, kćer mi je Kornelija. Baka živi s nama i nas tri smo same. Kornelija malo teže govori, a ima i drugih problema.». Djevojke su komunicirale očima: «ovo objašnjava ženino milosrđe. Pokušava li to ona podmititi sudbinu zbog ovog nesretnog djeteta»? Zastide se i od samih svojih pomisli koje opet prekine ženin glas: «možete ostati sve dok ne nađete nešto, a kad su nakon par dana ipak dobile dom bile su prisiljene otići stisnutih ruku, sa samo slabašnim hvala i s osjećajem strahovitog duga na duši. Nisu imale dovoljno ni za prvu uplatu doma. Dugo, dugo kasnije, pješačeći po cijelom gradu, jer nisu imale ni za tramvaj-kartu, razmišljale su na koji način da malo uštede da kupe neki sitni poklon i odnesu toj nezaboravnoj, nepoznatoj ženi. U početku nisu uspjele, jer nisu mogle čak ni knjige kupiti, samo bilježnice, a kasnije? Kasnije ih je bilo stid, jer je previše vremena proščo.Tu ulaznicu u budućnost nikada nisu platile. Tamo su ostala samo neka nepotrošena jaja i povrće, a dobile su čitavo, jedno toplo veliko ljudsko srce i možda najvažniju životnu lekciju.
I danas, kad su već odavno pomiješale i suze i smijeh sa već odavno svojim gradom, i danas se često zapitaju nisu li samo sanjale. Cankareva ulica ni danas nije bolje osvijetljena, a tamo negdje, na danas još daljoj periferiji, možda čak u nekom drugom gradu, možda opet u neku kišnu večer, netko sa strahom i nadom traži puteve do srca svoga grada.
Irida
Post je objavljen 11.04.2006. u 15:48 sati.