Evo nas i u drugom dijelu teme što obuhvaća - Zombije. Ovaj dio će se baviti filmskim zombijima. Pa da pođemo iz početka…
Najprije da obuhvatimo pojam što to znači zombi film. To je jedan od važniji pod žanrova horor filma, koji se već nekih skoro trideset godina ustoličio u žanru, točnije od Romerove Noći, i izborio za svoj dio kolača u filmovima strave užasa.
Svoju pravu prekretnicu žanr zombi filma je imao 1968. godine kad je George A. Romero snimio naizgled jednostavan, ali vrlo sadržajan i jak film «Noć živih mrtvaca» (jedan od rijetkih filmova koji je činio prekretnicu u horor žanru) sa nekim inovacijama koje su poslije bile mnogo puta blijedo kopirane. Romero nam je dao pravu indiciju što je to pravi zombi film i po tom kriteriju se valja ravnati kad govorimo o zombi filmu, a to je :
- zombi je reanimirani leš mrtve osobe
- ti mrtvi leševi hrane se živim bićima (ili su nasilni prema živim bićima)
To su osnovna dva najvažnija pravila, no ima i manjih pravila no ona nisu toliko važna za tijek radnje filma, a i lijepo je kad film uvede neku novinu što film čini posebnim. Moj primjer što ja ne smatram pravim zombi filmom je :
a) Karl Freundova «Mumija» iz 1932 godine – zbog toga iako je mumija u pravilu reanimirani leš, ono
je ipak oživljeno magijom (pomoću koje se tijelo regenerira i u stvari zbog te iste magije to klasično čudovište je u stvari postalo nanovo živa osoba koja u stvari i nije bila tehnički mrtva (u stvarnosti bih to mogao usporediti sa sporama koje ispuštaju neke vrste gljiva, koje mogu biti i po nekoliko stotina godina naizgled mrtve, a onda nanova zaživjeti kad se stvore određeni uvjeti; također sam se sjetio i tzv. Tutankamonovog prokletstva koje se povezuje sa smrću nekoliko znanstvenika koji su prvi otkrili njegovu do tada netaknutu grobnicu, a sve zbog virusa (napada najneotpornije čovjekove organe) koji je preživio 500 godina).
b) White Zombie (1932), I Walked with a Zombie (1943) - zbog toga jer je ovdje primjer o vudu
zombijima tj. ljudima koji su u stvari još živi no drogirani posebnim praškom (vidi blog prije ovog). U ovu skupinu bih uvrstio i The Serpent and the Rainbow iz 1988 godine.
c) Zla Smrt trilogija (1982, 1987 i 1993) – zbog toga jer se uopće tu ne radi o zombijima nego o
osobama koje su zaposjeli Kandarijski demoni, te su u stvari opsjednute osobe (tako bi se onda moglo nazvati i malu Lindu Blair u «Istjerivaču Đavola» da je zombi kad god ju demon Legija/Pazuzu opsjedne (sjetimo se scene okretanja glave za 180 stupnjeva i ranjavanje raspelom).
d) Svi Petkovi 13 i Noći Vještica – zbog slijedećeg, iako je Jason Voorhees vrlo blizu da ga
proglasimo nekom vrstom zombija on to u biti nije nego je jednostavno leš kojom vlada neka neobjašnjiva zla sila (tko nije pogledao XI dio iz serijala «Jason ide u Pakao» neka pogleda, jer mu je to najbolje objašnjeno pa se te teme neću uduboko dirati). Što se tiče legende Michaela Myersa (kojem je Jason mlađi brat/kopija) on je za života bio od malena opsjednut nekim zlom koje porijeklo vuče još od vremena druida (pogledati III dio iz serijala «Sezona Vještica»), a koje mu je davalo veliku moć zacjeljivanja (sad se odmah sjetim Hulka i Wolverina, koji su opet najbliži toj moći).
e) Warning Sign (1985), 28 Days Later – zbog toga što su u stvari to živi ljudi zaraženi nekim virusom
i moguće ih je ubiti ili usporiti jednim metkom bilo gdje u vitalnu točku (a ne samo u mozak kao u pravih zombija). Hoću reći to su isti ljudi koji nikada nisu ni umrli, nego zaraženi bolešću zbog koje polude i ubijaju nezaražene ili ih pokušavaju zaraziti. Posebno 28 Dana Poslije za koji sam i ja pomislio da je britanski zombi film, a i tako se je oglašavao u recenzijama i u reklamama, ali sa velikim žaljenjem moram reći da film nije NIJE zombi film iako ima skoro sve elemente jednog čistokrvnog zombi filma (pandemija, grupica nezaraženih protiv zaraženih, trzavice među grupom), no najvažniji elementi nisu zadovoljeni – zaraženi se ne hrane ljudskim bićima (nego su nasilni i agresivni, a ponekad čak i namjerno više vole zaraziti nego ubiti), iako su vrlo brzi i brojni vrlo su ranjivi (napad zaraženih na vilu gdje su se stacionirali vojnici i naši junaci). Isto vrijedi za Warning Sign jer ako se malo bolje pogleda mora da je taj film imao nekog utjecaja na Boyleov film uz naravno Romerove filmove (u Warning Signu je čimbenik koji normalne ljude pretvara u zaražene jedna vrsta bakterije koja je razvijana kao biološko oružje firme «Biotek», a u 28 Dana Poslije je krivac neka vrsta eksperimentalnog virusa bjesnila koji je sa čimpanza prešao na čovjeka ljudskom glupošću).
f) Night Shadows a.k.a Mutant (1984), Life Force/Svemirski vampiri (1985) – zbog toga jer su tu u
ulozi opet neka vrsta mutiranih ljudi, ali ovaj put ne zbog virusa nego zbog drugih čimbenika. Oba filma imaju više dodirnih točaka sa vampirskim ili vanzemaljskim filmovima. U oba filma živi ljudi su pretvoreni u 'žive' mutirane ljude koji se pretvaraju u krvožedne krvopije (više u Mutantu gdje ljudi imaju na dlanovima neke pipke pomoću kojih sišu ljudima krv, a sve zbog nepoznatog toksičnog otpada, dok se u Svemirskim vampirima radi o nekoj nepoznatoj vrsti vanzemaljaca čiji je brod nađen u Halleyevoj kometi tijekom svemirskog istraživanja i koji zaraze skoro cijeli London, te pretvore ljude u nešto između vampira i zombija).
Možda se neki od vas neće složiti sa iskazanim, ali ja sam vam priložio svoja uvjerenja. Sada ću objasniti i zašto smatram slijedeće filmove pravim primjerom zombi filma :
1) Romerova tetralogija (Noć 68, Zora 78, Dan 85 i Zemlja 05) – neću puno trošiti riječi na ove
klasike, jer je George takoreći stvorio žanr zombi filma. Tu imamo sve prave odlike zombi filma : neobjašnjiva pošast, oživljeni leševi koji se hrane ljudskim mesom, ubiti ih možeš samo ako im uništiš mozak ili odvojiš glavu od tijela, iako su spori njihova brojnost je njihovo naj jače oružje, ugriz im je fatalan i osoba se u najmanjem mogućem roku pretvara u zombija, izolirana grupica živih ljudi, nesloge i svađe među grupom. Također se ista stvar događa i u fenomenalnim remakovima «Zori živih mrtvaca» (2005) i Savinijevoj Noći živih mrtvaca iz 1990, te nelošem trash filmu «Dead Next Door» (1988). Simptomi zomizma u filmovima ili su nerazjašnjeni ili se samo nagađaju – od radijacije do svemirske prašine i sl.
2) Re-Animator (1985) i nastavci (90 i 04) – izvrstan film koji je rađen prema kratkoj noveli H. P.
Lovecrafta legende pisanih priča strave i užasa (u knjizi su zombiji puno strašniji i sablasniji). Filmovi koji su izrodili Jeffreya Combsa u veliku zvijezdu B horor filmova (te također veliku zvijezdu malih ekrana). Ovdje nisu prikazani tipični zombiji, jer ne jedu ljudsko meso, a možeš ih ubiti kao i ljudsko biće. U stvari oni su neka čudna mješavina vudu zombija i živih leševa, koji su isti poput živih bića, no vrlo nestabilni, destruktivni te vrlo nasilni prema živima, te jake nadljudske snage sa kojom mogu čovjeka prepoloviti napola, a otkinuti koji ud ili glavu nije neki veliki problem. Ova vrsta zombija se vraća u život pomoću tajanstvene zelene tekućine koju je razvio Dr. Herbert West (Combs), a koja djeluje na nanovu reanimaciju svježeg leša tj. lešovog mozga koji ponovo vraća neke osnovne funkcije, a kod stvarno svježih tijela (čitaj tek umrlih subjekata) ponekad se dogodi da se osobi vrati svijest, razum i sva sjećanja (primjer je Dr. Carl Hill). Westova epohalna tekućina ipak ne djeluje na leševe koja su u prošlosti imali problema sa srčanim manama ili u gorem slučaju mozgovnim funkcijama.
3) Povratak Žive Smrti trilogija (85, 88 i 93) - Moj najdraži zombi film i Dan O' Bannonov prvijenac (on
je idejni tvorac Xenomrfa u «Alienu»), koji je pomaknuo onu depresivnu sliku koji je započeo Romero u svojim filmovima (Dan je izdao svoj film u isto vrijeme kad i Romero svoj Dan živih mrtvaca, te bio pokopan na box office blagajnama). Film ima fenomenalnu priču (uz najbolji soundtrack u nekom horor filmu) te dobre stare zombije, ali ovaj put u novom ruhu : nisu spori nego brzi i trče za svojim žrtvama, ne jedu ljudsko meso nego samo mozak (Brain!!!We need fresh brain!!!), leševi su neuništivi tako ih niti metak u mozak ne zaustavlja (a spaljivanje ne dolazi u obzir), kod ovakve vrste zombija ne gubi se moć rasuđivanja i prosuđivanja, te verbalne i vizualne funkcije ostaju u istom rangu i poslije nakon što žrtva postane zombi. Za zombifikaciju leševa je kriv plin Trioxin 245. (*namjerno nisam spomenuo 4 i 5 dio jer su shit!).
4) Pet Sematary (1989) – ovdje imamo vrstu zombija koji isto tako ne jede ljudsko meso, ali dobiva
neutaživu želju za ubijanjem živih bića. U ostalim funkcijama iako su mrtvi isti su poput živih bića, a razlog njihovih oživljavanja je stara indijanska posvećena zemlja, gdje su je bilo indijansko groblje. Tipični primjer mješavine Povratka žive smrti i Reanimatora. (*nastavak iz 1992 je isto shit!)
5) Zombie (1979), Children Shouldn't Play With Dead Things (1972) – ovdje su opet na snazi
tipični zombi filmovi, koji su direktno povezani sa vudu magijom i tu imamo spore mesa željne zombije (za ljubitelje 'gore' efekata Zombie i (Seven Doors of Death/The Beyond) (1981) ima na pretek), koji su probuđeni zlom vudu magijom.
Eto i taj smo dio dovukli kraju, a za završni čin ove male povijesti zombi filmova i činjenica ćemo se pozabaviti kako je tekla povijest zombi filma od njegovih stidljivih početaka do današnjih dana, kad svakih par mjeseci izađe na tucet što neloših što odličnih, pa i shit uradaka… Zato do skorog viđena horor fanovi i ljubitelji stave i užasa puno pozdrava od braće Frog….
Post je objavljen 11.04.2006. u 13:35 sati.