Marketing
kao govno u kanalizaciji
Ako kažem da ste glupi i neobrazovani budite zahvalni na činjenici više o samima sebi što je predočih na uvid vama siromašnima duhom i bogaljima intelektom. Govore mi kako moje rečenice su komplicirane, teške i kako izgube se već nakon prve tri, četiri sentence što ih njihove zjenice uspiju posrkati. Savjetuju mi neka napišem knjigu. Knjiga o čemu? Knjiga za koga? Kada nitko ne umije čitati…
Kako se naziva pojava kada vam netko zamjera gramatičke pogrješke koje i sam čini!? Neki čudni oksimoron ili loš vic? Autosarkazam možda? Neke smeta moj «ti-znaš-da-sam-ja-u-pravu» stil dok mene smeta njihovo licemjerje.
4 bića sa kojima u posljednje vrijeme i ponajviše se družim optužuju me kako previše vremena provodim na internetu. Iznenađujuće banalno, smiješno i ironično obzirom da svaka od tih osoba ima svoj virtualni fetiš bilo da se svodi na smse ili forume dok sasvim pouzdano znam da svatko od nas ima na kontakt listi osobe za kojima naprosto vape da im se jave. Kao da vas Juda Iškariotski uči o lojalnosti! Smiješno i paradoksalno i svaki puta zbog takvih pizdarija se zapalim spreman na diskusiju. Njihov ignoranti patronski stav me dodatno šokira, grubo rečeno. A drago mi da se brinu… Lijepo od njih. No, zapanjujuće je koliko su ljudi zapravo olako u stanju baciti prvi kamen.
I zato što sve ovo iznad znao nisam napisati pitkije, jednostavnije i populistički, moja prezrena rajo, i ja sam jedan od vas. (pročitati naslov)
Danas bijaše dan topao i ugodan. U predvečerje toplota zraka dozvoljavala je kratke rukave i već osjećam u ušima zujavi treptaj komaračkih beštija što će se izleći spremni da nam posišu krv i zagorčaju život. Tu, onkraj rijeke Drave: zaudara na ljeto. I znam da vrelina svjetlosti ojačati će moje sumanute strepnja a uz valjani absinth i moje tlapnje biti će fertilnije, moje djelovanje uzaludnije… možda. I znam da i opet svake noći u mjesečini tražiti ću zaklon za svoju bljedunjavu žutičavu put dok proljeća u meni tražiti će svoje sveto stablo oko kojeg će se omotati i kožnati listovi i peteljke što zabijaju se u tijelo, zariju se snažno i duboko zbog žeđi, zbog gladi, iz potrebe. Ne prezirući sunčev sjaj skrivat ću se od njega radujući se purpuru agonije ocvala pamika. Gledam kako sjenke tmine pojačavaju svoje crne nijanse spremne da u noć okite grad što miruje nakon prva radnoga dana još jednog radnoga tjedna. (jedan u nizu od jednih što će nadoći) Gradska rasvjeta neće dozvoliti to svileno prozaično tkanje tmastog prostranstva; ono ostaje izvan grada. Gradske lampe ubile su zvijezde.
update:
Post je objavljen 10.04.2006. u 23:23 sati.