sjecanja
samo slike u glavi.
ne moze se dotaknuti rukama, osjetiti na dlanovima.
sve je odneseno u proslost. zapaljeno. vise nije kako je bilo. bio je rat. a rat je jos uvijek.
citam knjige. slova se pretvaraju u slike koje su nekad davno moje oci gledale.
bilo je realno.
danas vise nista nije realo.
sitnice koje zivot znace. nekada su bile marginalne jer su bile stvarne. danas su niti koje spajaju.
u izlogu sam vidjela iste solje koje je moja mama imala.
postojala je rupa u stali moga djeda za koju nikad nisam saznala cemu sluzi.
a nocu su vile plele pletenice dedinim konjima. ljeta su mi bila najljepsa jer sam ih provodila tamo.
danas tih konja nema. i oni su zapaljeni. a nema ni njega.
danas ljeta docekujem na moru boje blata. a nekad sam se radovala putovanju na more.
svetlana danas ima dvije curice. majina kosa je jednako rijetka kao sto je bila njena i koza joj je jednako meka, prozirna i rastezljiva.
gdje je nestao sav onaj buntovnicki duh u njoj?
u meni ga jos uvijek ima, ja i dalje zivim tako.
drugacije ne mogu. bez bunta bih umrla. bunt je jedini moj spoj sa realnoscu.
ona je ostala na drugoj strani. ima svoju malu realnost koja joj pomaze da pobjegne od prave realnosti.
iluzija. danas se tako zivi.
opasno je gledati tv. sad u ovom trenutku u italiji, bojim se, dogadja se isto sto se vec dogodilo u americi.
bilo je prerano slaviti. ugasila sam tv. ipak se nadam.
a sto ako….? gdje cu onda ici?
ici cu dalje. samo vise nista necu traziti.
Post je objavljen 10.04.2006. u 19:41 sati.