Ja sam najljepša na svijetu. Prije dvije godine osvojila sam titulu Miss World, ali to je sporedna stvar u mom životopisu. S nepunih devetnaest godina diplomirala sam atomsku fiziku na Cambridgeu, udala se, rodila troje djece, doktorirala na MIT-ju, objavila nekoliko stručnih knjiga i dva bestsellera. U slobodno vrijeme bavim se medicinom, koju sam diplomirala ne znajući što bih sa slobodnim vremenom, a povremeno držim klavirske koncerte u velikim svjetskim dvoranama. Ipak nema smisla da zapostavim trud koji sam uložila u studij na muzičkoj akademiji, iako mi je služio iskljčivo kao opuštanje nakon radnog dana.
Moja su djeca sasvim prosječna. Najstariji sin, koji je upravo navršio osam godina, malo se prije vremena upisao u jednu elitnu privatnu švicarsku gimnaziju, no inače je živahno dijete koje se voli igrati, pogotovo robotima vlastite izrade. Mlađi sin, petogodišnjak, također je uobičajeno veselo dijete koje svojim nestašlucima povremeno cijeloj obitelji složi nekakav problem. Najnoviji je taj što su nam svima zabranili ulazak u Rusiju, budući da ruska vlada nije mogla sportski podnijeti činjenicu da je dijete nekoliko puta zaredom pobijedilo njihovu državnu šahovsku reprezentaciju. Ne bih ništa rekla kad zabrana ulaska ne bi žalostila moju trogodišnju kćerkicu, kojoj su nastupi u baletu Boljšoj teatra posebno veselje. Međutim, moj muž, poznati filozof, pjesnik, pisac i molekularni biolog, vrlo je hladnokrvan što se takvih stvari tiče i kaže da na svijetu ima i drugih pozornica. Pa, kad malo bolje razmislim, posve je u pravu, zar ne?
Ok, nadam se da ste se dobro nasmijali.
A sad razmislite koliko puta su vam ljudi pokušali prodati nevjerojatne priče o sebi. Naravno, kad bi vam netko samo počeo pričati znanstvenu fantastiku poput gorenavedene, vjerojatno biste umrli od smijeha i spomenutu osobu smatrali ili književnikom u usponu ili poremećenim likom čija se mašta otela kontroli ili najobičnijim lažovom. Međutim, što je sa sitnim lažima kojima nas ljudi svakodnevno bombardiraju i za koje nam je, iskreno rečeno, sasvim svejedno jesu li istinite ili ne, no zbog kojih se nakon nekog vremena počnete pitati smatraju li vas spomenuti ljudi budalom ili su pak sami toliko glupi da ne kuže da su prozirni.
Moj mozak ima u sebi čudan mehanizam koji uopće ne pamti takve stvari - do određene mjere. Često se događa da se netko slama od truda da mi proda neku spiku i hvali se, recimo, svojim skupim novim autom, a ja se već pola sata kasnije ne mogu sjetiti je li u igri bio mercedes ili beemve. Ista je stvar s većinom stvari koje moj osobni filter za pročišćavanje mentalnih gluposti pukne u ladicu s natpisom hvalisanje, tako da i nisam neka zahvalna publika za one koji žele impresionirati svoje bližnje. Međutim, taj moj mehanizam očigledno ima i prostoriju za recikliranje u kojoj nagomilava sve te silne suvišne i nikome potrebne informacije - poput starog papira koji ležeći na neurednim hrpama čeka svoju novu preradu - te ih, onog trena kad skužim da mi je u nekoj priči nešto mutno, izvlači na površinu, uredno slaže i u roku keks poreda sve nelogičnosti i nesuvislosti. To je, mogu vam reći, jako zgodan način procesuiranja ljudske gluposti koji vas može odlično zabaviti, pogotovo ako je hvaljenje obavljeno u pisanoj formi, recimo na blogu ili nekom sličnom mediju, pa se možete vraćati, čitati i uspoređivati napisano.
Recimo, jednom mi je prilikom frendica skrenula pažnju na provaljotine neke naše sasvim sporedne zajedničke poznanice kojoj je očigledno životna misija ostaviti što dublji dojam na svijet oko sebe. I umjesto da zasuče rukave i zaista nešto napravi od svog života, možda nešto zbog čega ne bi trebala pribjegavati nesuvisloj samohvalidbi, nego bi drugi ljudi spontano primijetili to što je postigla, ona troši svoje cjelokupno vrijeme i svu energiju u ostavljanje dojma. I dok, s jedne strane, sa svojom - moram reći ne baš pretjerano zainteresiranom - okolinom dijeli životne detalje poput učestalosti i kvalitete svojih seksualnih odnosa na što vam dođe da poput malog djeteta pokrijete uši rukama i počnete glasno govoriti ne želim znati, ne zanima me, ne želim znati... s druge strane je posve nemoguće saznati čime se ona i njezin muž zapravo bave i jesu li uopće završili neke škole, fakultete, whatever. On je, navodno, teška faca negdje u inozemstvu, zarađuje basnoslovne količine love koje mi obični smrtnici ne možemo ni zamisliti odlično se snalazeći u poslovnom svijetu, a ona je, iako je evidentno da je kraljica kvalitetnog gubljenja vremena, navodno superzaposlena poslovna žena koja je sva u nekim projektima. Riječ projekt je, usput budi rečeno, postala jedna od magičnih terminoloških pojava našeg doba: svaka pevaljkica koja drži do sebe radi na nekom projektu, svaka gologuza manekenkica čije ime nećete zapamtiti duže od deset sekundi hvali se svojim projektima, pa čak je i obično mijenjanje pelena postao projekt higijensko-sanitarnog reguliranja obavljanja dječje nužde te saniranja njezinih posljedica. Toliko o projektima.
I tak, u nekoj je suludoj kombinaciji naša prezaposlena projektašica odlučila cijelo društvo pozvati na kavu. Međutim, ne paše joj nijedan termin. Njezin je faca-muž cijelo vrijeme dežuran, a zločesti mu šef sjedi za vratom i ne dozvoljava promjenu smjene. Nepravednog li svijeta! Zaista, da je riječ o bilo kome drugome bilo bi vam iskreno žao. Međutim, čudni mehanizmi naših mozgova nisu mogli ne povezati smjene i zločestog šefa sa superuspješnim poslovnim čovjekom, pa smo se odjednom počele pitati kaj taj njezin tajanstveni muž zapravo radi. Jerbo i najuspješniji menadžeri jesu zaposleni i događa se da nemaju vremena, ali, ljudi moji, kakve smjene, kakva dežurstva, o čemu mi pričamo?
Ma, on ti je kobog radnik na traci u tvornici salame, izvalila je moja frendica i ostala živa. Mislim, zaista je neozbiljna, za takvog jednog čovjeka, autoriteta nad autoritetima, reći da je radnik u tvornici salame! Kajgod! Bit će da to ljubomora progovara iz nje. A bit će da progovara i iz mene, budući da sam se na njezinu izjavu nacerila od uha do uha. Nego kaj, nastavila je frendica. Tvornica salame, kažem ti ja.
I tako, od tada nam je tvornica salame postala sinonim za debele i iz aviona na prekooceanskom letu uočljive izmišljotine. A spomenuta gospođa, koja se inače voli hvaliti nevjerojatnim svotama novca kojima nehajno raspolaže, vrijednim investicijama u nekretnine i općenito financijskom raskoši kojom je okružena, počela je navoditi i imena konkretnih trgovina u kojima se opskrbljuje i eto ti novog jada - riječ je, pogađate, o dnu dna maloprodajnog svijeta, o lancima koji prodaju nekvalitetne proizvode ljudima koji si na žalost ne mogu priuštiti bolje; međutim, ona nije štedljiva bogatašica koja razborito troši svoj novac kupujući povoljno, nego se žali da su joj i ti dućani skupi. Od tada dotičnu gospođu zovemo drugarica supruga gospodina salamdžije i njezina nam preseravanja imaju sasvim novu notu. Puno zabavniju nego prije. Recimo, jako nam je zabavno kad nas obavijesti da najozbiljnije planiraju otputovati u Egipat, jer znamo da će se obavezno dogoditi nešto zbog čega će putovanje biti odgođeno, od lošeg vremena ili terorističkog napada do posvemašnjeg prešućivanja spomenutog planiranja kao da ga nikad nije ni bilo. Također je već više puta planirala odvesti sina u Disneyland i nas ostale koji nemamo tako ambiciozne planove proglasila gotovo antiroditeljima. Trebam li reći da ni ona ni njezina obitelj usprkos intenzivnom planiranju Disneyland vidjeli nisu, osim eventualno na prospektima, a jedino putovanje na kojemu su tijekom zadnjih puno godina ti poznati svjetski putnici bili bio je superjeftini last-minute aranžman u nerasprodanoj predsezoni neke poluatraktivne lokacije. I tak, rekoh, zabavna žena koja vas može dobro razveseliti. Možda je okrutno, ali nemojte reći da nije zaslužila.
Postoje i attention seekeri sasvim druge vrste. Recimo, emocionalne pijavice. Iako se znate pet minuta i zapravo vam se čini da je čak i objavljivanje vrste higijenskih uložaka koje koristite preintiman detalj za dužinu i dubinu vašeg poznanstva, dotična vas osoba izvede na kavu i vama pred noge prosipa sav jad svog tužnog života. Nesretan brak i neposlušnu djecu. Muža ili ženu koji ih ne razumije. Roditelje koji im nikad nisu pružali podršku. Nezahvalne prijatelje. Mali stan. Promašena životna očekivanja i sasvim krive procjene. I tako dalje, i tako dalje. Tužno za poludit' sve dok ne vidite da će spomenuta osoba ničim izazvana u nekoj drugoj prilici ispjevati odu radosti mužu koji je još prekjučer proglašen zlim, ženi o kojoj se pričalo da je najgora na svijetu, roditeljima koji su u pričama bolesno sebični, svojim financijskim prilikama i svekolikom okrutnom životu kao takvom, a problematično će dijete biti proglašeno malim genijalcem, križancem Mozarta i Einsteina, ponosom svojih roditelja, šire obitelji, ulice i kvarta.
I uvijek se pitam kako da u tim trenucima reagiram. Što se zapravo očekuje od mene? Trebam li se osjetiti počašćenom što se neka iks-ipsilon žena koja mi je jedva poznanica povjerila baš meni i što znam pravu istinu o mužu kojeg je upravo ishvalila širem krugu poznanika, ne obraćajući pažnju i na moju prisutnost? Trebam li osjetiti neobičnu povezanost između tipa koji mi se izjadao kako ga žena vjerojatno vara, a i dosta mu je što živi na njegov račun, a pet minuta prije toga je na blogu objavio post u kojem dotičnu veliča kao ženu nad ženama, neprikosnovenu vladaricu ljudskog roda? Trebam li sa spomenutim ljudima izmijeniti zavjereničke poglede koji ukazuju na našu dublju poveznost u stilu "mi dijelimo svoju tajnu" ili oni očekuju da njihove tajne nosim u grob? Sjećaju li se uopće gluposti koje su uspjeli izgovoriti? Bih li im trebala otvoreno, pred svima, reći nešto u stilu sorry, stari, ali kaj sad pričaš o tome da ti je žena super, kad si prošli tjedan plakao nad nevjerojatnom zaokruženošću njezinih karakternih mana? I koja je verzija svih tih priča uopće točna?
Iskreno, ja lažovima izuzetno rijetko dajem do znanja da kužim da lažu. Mislim, ima li smisla? Nema.
Zato, kad gospođa salama priča o svom velevažnom mužu-poslovnjaku, ako sam ju baš prisiljena slušati, samo kimnem glavom bez pokazivanja nekih pretjeranih emocija. Ako nisam, kidnem glavom bez obzira i baš me boli briga što će dotična u svakom slučaju moju reakciju proglasiti nekontroliranim napadom ljubomore. Kad planira ljetovanje u Nici jako se veselim zbog nje, iako znam da će opet završiti u trošnoj kućici koju je u nekoj selendri naslijedila od bake, no isto tako znam da ju ta trenutna nadmoć u planovima - kad već nije stvarna - neopisivo veseli. Iskreno, ponekad me takve stvari znaju iznervirati - ne zato što ljudi lažu, jer ima nas nekoliko milijardi i normalno je da će se među tom brojkom naći i oni kojima istina nije previše bitna, nego zato što mi vrijeđa inteligenciju, pogotovo kad crno na bijelo recimo na netu pročitam nešto što je u suprotnosti s onime što mi je dan-dva ranije bilo servirano uživo i zbog čega se od mene nije očekivalo tek gubljenje nekoliko dragocjenih sati života, nego i emotivni angažman. A ono što me zapravo najviše živcira jest činjenica što me takvi ljudi u svojim emotivnim vrtlozima pokušavaju uvući u neku vrstu prisilnog natjecanja tipa čije dijete je naprednije, čiji je muž bolji (ili lošiji, ovisno o tome je li u konkretnoj prilici potrebno ispasti sretnica ili patnica), tko ima više love (ili manje, opet ovisi o kontekstu) i čiji je život, općenito gledano, više super. A meni je to, onak' među nama, totalno naporno. Naravno da se veselim kad djeca mojih frendova nauče brojati ili razlikovati boje, kad su najbolji u razredu i kad ih hvale treneri ili učitelji stranih jezika. Ali me boli briga za djecu hvalisavaca s kojima imam površne odnose i koji mi znače manje od jučerašnjeg doručka. Ne uspoređujem svoje dijete ni sa čijim, kao što ne uspoređujem ni muža, posao, plaću, prijatelje, stan ili nešto deseto. I jako mi ide na živce kad me netko pokuša natjerati da to činim. Uh.
I tak, moja je deviza da svatko ima svoju šansu. Po karakteru sam strpljiva, po odgoju pristojna i to me čini jako dobrom metom likova kojima je potrebno višesatno slušanje. Ako tome dodate i činjenicu da nikad nikom ne kažem da sam skužila muljažu, shvatit ćete da mi se pacijenti jako često znaju zalijepiti i ne daju se odstraniti ni zidarskom špahtlom. Međutim, strpljivost i pristojnost ne znače da sam glupa i da si dam kakati po glavi. Pa onda srežem kontakte s onima čije me priče opterećuju, u nadi da će naći nove žrtve za svoje attention seeking pohode iliti projekte konstrukcije vlastitog ega i dobivanja potrebne količine pažnje izgovaranjem nesuvislih poluistina. Pacijenti me, naravno, opsjednuti samim sobom, najčešće lišeni svakog osjećaja pristojnosti ili obzirnosti prema drugima te uvijek u potrazi za dežurnom žrtvom, krivo procijene kao potencijalnu višegodišnju slušateljicu njihovih verbalnih dijareja, pa se jako naljute kad shvate da im je propala šansa trajnog liječenja kompleksa te hranjenja osjećaja važnosti, ali - opet - kaj im ja tu mogu? Neka si traže novu žrtvu. Better luck next time.