Staro gunđalo Lemuel izišao je iz svojih gornjih odaja, umio lice i izvršio obredno pranje površno se pljuskajući vodom. Tada se poskliznuo po mokrome mramornom podu i cijeli pao u veliku posudu s vodom, pa se stao derati kao da ga kolju. Lijepa Hamat, sva prestrašena, prva je dotrčala, zgrabila muža ispod pazuha, izvukla ga i povela natrag u gornje odaje da se presvuče, dok je za njima ostajao veliki mokri trag na mramoru.
- O, čovječe, a što si to od sebe napravio? Skidaj te mokre prnje sa sebe! A ti, Hatila, što tu stojiš kao drveni kip? Donesi svečanu odoru za gospodara i pomogni mi da ga obučem!
Kroz desetak minuta stari Lemuel izišao je na trijem u svečanom ruhu. Stavio je dlanove iznad očiju poput štita, jer mu se učinilo da netko dolazi starim karavanskim putem, koji je prolazio nedaleko njegove palače.
- Uistinu, moj se sin vraća - promrmlja više za sebe.
Međutim, to je izazvalo takvu pomutnju kod služinčadi i graju među okupljenima, da se stari Lemuel odmah pokajao što je spomenuo dolazak svog sina.
- Bilo bi bolje da sam ga dočekao u sjeni stare sikomore nego da budem glasnik ovoj rulji. To mi je božja kazna - gunđao je sebi u bradu, a onda se sjeti da je Bog bio milostiv prema njemu, jer ga usprkos njegovih 137 godina života, vid još uvijek dobro služi.
Uspravi se časni Lemuel, poravna nabore na svojoj svečanoj odori, te se polagano spusti u dvorište i krene ususret sinu, puteljkom koji je vodio do starog karavanskog puta.
- Koga to vide moje umorne oči? - progovori Lemuel.
Sin, brz poput gazele, skoči s konja, zagrli staroga oca i digne ga visoko kao da slamčicu diže, tolika silna snaga bijaše u udovima Lehi Manuela. Oprezno spusti starca i zaplače od ganuća. Majka Hamat prokrči put kroz gomilu i zagrli sina čvrstim stiskom roneći suze radosnice. Poljubi ga u čelo, a onda dostojanstveno kaže:
- Sine Lehi, koji to vjetrovi tebe donose u ove krajeve? Tvoja se majka raduje što je doživjela dan da zagrli junaka. Zašto si stavio život na kocu, moj dječače? Da si poginuo ja bih digla ruku na sebe i utopila se u Jordanu. Moja su te prsa dojila i kada si izišao na dvoboj sa Asircem, te sam noći sanjala da se gora Karmel srušila na mene, no stijenje se razbilo i ja sam ostala neozlijeđena. Dođi, sine, u dom oca svojega! A koga nam to dovodiš?
- Draga majko i oče, to je moj prijatelj Strahimir Oreb, iz zemlje Ilirije, moj drug u dobru i zlu, čovjek kojemu dugujem svoj život.
Strahimir zakorači naprijed, zagrli starog svećenika Lemuela i pruži ruku ljepotici Hamat, u čijem srcu sijevne vatra i zapali se plamen ljubavi za kršnog junaka. Stari Lemuel joj se učini poput starog Metuzalema, dok je Strahimir Oreb izgledao poput najvišeg libanonskog cedra koji baca svoju sjenu sve do Joridskog kraja.
Post je objavljen 10.04.2006. u 01:18 sati.