Marketing
Iz starog dnevnika
Listam neke svoje dnevnike iz davnih vremena:
Pokušavam telefonirati Veri. Naravno, kao i uvijek stanje veza je katastrofalno. Prvo se javlja neki čilager i grubo mi poklapa slušalicu. Nakon beskonačnog ponavljanja poziva javlja se ženski glas. Kaže da se zove Dunja i da je iz Đakova. Postaje zanimljiva ova igra krivo spojenih brojeva. Dunja ima svoga Marka.
Tko bi znao razloge, ali nastavljamo priču. Ona ima Marka, ostavljam je u uvjerenju da ja imam svoju Veru. Ne zna da mi je Vera samo prijateljica. Treba li, i zašto bi to znala?
Jednostavno je na kraju rekla: «Dobro, Alkione, ti nastavi zvati svoju Veru, a ja ću svoga Marka. Zdravo.»
Iznenadilo me je kako je zvučala prijatno i blisko. Učinilo mi se da bi tako djelovala i da smo se slučajno sreli na ulici. Isto bi bila tako nenametljivo bliska i prijazna. Pokušavam dočarati njen lik: simpatična i nasmijana djevojka (a možda je i zrela žena… ne želim to vjerovati), ima smeđu kratku kosu, vesele i duboke crne oči, prćast nos…
Zašto mi se toliko uvukla u misli? Zašto čitave večeri čujem njen veseli glas? Ne dešava mi se prvi puta krivi spoj. Pitam se zašto je nisam duže zadržao u razgovoru. A u stvari što i o čemu bismo razgovarali? Odakle mi takva sloboda i razgovorljivost kad se uvijek na zvuk ženskog glasa svežem u nerazmrsivi čvor?
Razlog je vjerojatno njena nevjerojatna veselost i prijaznost koja kao da je izvirala iz slušalice. Pitam se zvuči li ljubav uvijek tako? Ona je tražila i očekivala Marka i u toj ljubavi i veselosti nije je mogao spriječiti ni krivi spoj. Krivi spoj? Ni prvi ni zadnji. Čemu nerviranje? Dunja, hvala ti na lijepom ali kratkom razgovoru. Vjeruj, dugo ću ga se sjećati. (Nisam tada ni slutio koliko sam bio u pravu.) Volio bih te sresti i spoznati koliko moji dojmovi i zamišljene slike odgovaraju stvarnosti.
Možda je ovako bolje, jer "ljepši je san o sreći". Laku noć Dunja, voli i dalje svoga Marka. Vjerujem da i on tebe voli.
Napisao sam ovo davne 1975. prvog ožujka u 18.oo. Ne bih sada o tome koliko godina sam imao (a bio sam mlad, ma kako to sada nestvarno zvuči). Nevjerojatno kojom svježinom to sjećanje još uvijek zna potaknuti moje sive stanice. I sada me povremeno zna ubaciti u čudna razmišljanja. Kako i zašto se nekih naoko nevažnih sitnica sjećamo tako jasno i precizno a neke vrlo važne trenutke svog života ponekad ne možemo datirati ni u pravu godinu?
Čudno? Ma možda to samo meni…
Post je objavljen 10.04.2006. u 00:25 sati.