Marketing
sivi kamion crvene boje
Režiju ovog izrvsnog filmskog ostvarenja potpisuje Srđan Koljević koji je još "odgovoran" i za filmove kao što su "Nataša" (hmm ... mlada Tijana Kondić) i "Skyhook". Inače film "Sivi kamion crvene boje" je dobio i Njemačku nacionalnu nagradu za najbolji film 2004-te).
Tako da sam se iznenadio ovim pravim pravcatim filmom ceste koji je osim toga mišung sa komedijom, avanturom. Film bi skoro mogao biti i komorna drama koja čini dvojac bez kormilara Srdjan Todorović kao Ratko i Aleksandra Balmazović kao Suzana. Izvrsna gluma za ovaj prije svega nepretenciozan komercijalni film i zapravo dokaz da iz Srbije dolaze sasvim solidni filmovi koji su zapravo odgovor po meni netočnim glasinama koje sam prije nekoliko tjedana čuo iz hrvatskih filmskih krugova (koja istini za volju doživaljava svoje zlatne postratne dane, ali ne bi trebala voditi brigu o situaciji u susjedovu dvorištu, već pokušati ne zaspati na lovorikama i ustrajati i dalje napredovati).
Dakle ovaj film je priča o susretu dvoje izgubljenih. O Suki i Ratku. Dvoje ljudi koje igrom sudbine ili ako vi to želite slučajnošću se upoznaju na autocesti. Svaki od njih je u bjegu od sjene svoje sudbine i te im ne treba mnogo da udruženi zajedno započinju svoje putešetvije po ex jugi. Pri tom bjegstvu od samih sebe... neznajući bježe i od predstojećih ratnih događanja.
Film ima sve. Pametnu intelektualku, kćer jugo oficira.
Bivšeg robijaša kojem je jedini san imati kamion mercedes-benz. Jedan crveni kamion svojevrsni kamen sudbine zatim cestu i cilj kao nekakav cilj Italiju ili Dubrovnik.
Prstom sudbine glavni protagonist Ratko (koji je usput budi rečeno i daltonist pa mu je stoga sve sivo) kako on to lijepo u filmu objašnjava, doslovno naleti kamionom na lijepu Suzanu.
Njih dvoje se začudno povežu i taj samo naizgled "krivi" spoj postane amalgam za ljubav koja nenadano iznikne između njih.
Zanimljivost filma jesu uloge koje donose dvoje glumaca, a to su slovenska glumica Aleksandra Balmazović koja je barem meni, a vjerujem i "fetivim" beograđanima, je izvrsna kao izdanak beogradske zlatne mladeži te Srdjan Todorović koji se odlično transformirao u bosanskog Srbina Ratka.
Dodao bih na komentar sižea da sam negdje u komentarima na ovaj film pročitao da je loše odrađen temelj zaljubljivanja Suzane u Ratka no to nije tako jer nema tu nikakvog Pitona (oni koji su gledali znaju... da ne otkrivam previše) i Stockholma već ideja je po meni bila da se istakne želja mlade beograđanke za jakim muškarcem koji Ratko, barem na začetku fima to nije. Moment kada se sve to mijenja, je "osebujno" Ratkovo snalaženje u nemogućim situacijama i viteška obrana Suzane u jednoj situaciji kad je trebala biti silovana.
Dakle temelji su tu, ali nikako tanki. Meni je to dosljedniji dio scenarija. Dakle ne... to nije dramaturška rupa.
Još jedna zanimljivost filma nam dolazi i u vidu dijaloga koji su jedan od najjačih aduta srpske kinematografije i koji su koliko ja to dobro znam mnoge generacije mladih redovito nadahnjivali.
Eto i ovaj film time također pretendira da se i po tome pamti iako je komercijalnog karaktera.
Jedan od takvih trenutaka je i kad sad već zaljubljeni dvojac pregazi popa koji čudesno ostaje živ i donosi jedan od smješnijih momenata u filmu.
Pokušati ću parafrazirati lajnu Bogdana Diklića (pregaženi i uskrsli pop). To bi išlo ovako nekako ... : "Ljudi nas Bog ne sluša. Jednostavno kad mi idemo nešto slaviti to po julijanskom kalendaru ... bude već kasno jer recimo Sv. Ilija je bio tu tedan dana pre. Eto pametna braća iz Grčke su prešla na novi kalendar i njih Bog sluša."
Osim što je smješno to zapravo dočarava i očaj situacije koja se sprema na prostorima ex yu republika. Dakle odlična režija prava ideja sa kamionom kao katalizatorom i putnicima Ratkom i Suzanom.
Za pred sam kraj recenzije iskopao sam i jednu crticu o Srđanu Todoroviću, a to je da je on zapravo do pred sam film bio nevozač i da nije ni imao vozačku dozvolu. A obzirom da je uloga zahtjevala neprekidnu vožnju kamionom, morao je ubrzano savladati umijeće vožnje. Na kraju tečaja je čak uspio uništiti jedan kamion. Ludo ! :)
Vjerujem da tko god će ovaj film će se od srca nasmijati a uz to ćete možda vidjeti i sliku u slici koju je sakrio sam režiser filma te dobiti jednu drugu perspektivu situacije u osvit rata.
Iako za razliku od nekih drugih filmova ceste iz srpske kinematografije, sad mi pada na pamet Šijanov film "Ko to tamo peva" (kojem ipak nema premca), ne završava pesimistično, krajnje tragično već kroz neki misticistički način završava optimistično. Vrijedi svakako pogledati te filmu daje ocjenu 4.1 i kategoriju moždana nirvana.
Post je objavljen 31.07.2006. u 17:05 sati.