Marketing
Put u pustinju
I tako krenuh na put od 3500 km. Puhao je vruć vjetar, sunce je pržilo nemilice, a temperatura se polako penjala. Kada smo prvog dana prolazili kroz Boorowu, jedva sam napravila par fotki od takve nevjerojatne bjeline i UV zračenja da ništa pod milim Bogom nisam vidjela kroz fotoaparat.
Ovako izgleda hotelčić u Boorowi.
Nakon što me je vjetar skoro odneso, odjurila sam u džip, a uz cestu vidjela ovaj znak. Alkoholičarima bi stalo srce!
(za one koji ne razumiju engleski: "Zona nepijenja alkohola - od 27/4/2004 do 27/4/2007 godine!")
Tajna ovog mjesta je - aktualni gradonačelnik kome mandat traje do 27/4/2007 godine. Ja sam zaključila da u tom mjestu ne bih mogla živjeti!
Kada smo došli do Cowre, temperatura je već bila na 40 stupnjeva. Bilo je suludo izlaziti iz klimatiziranog džipa. Štono se kaže nije bilo pasa na cesti, ali možda i zato što je bila Nova Godina. Ipak ovo sam morala slikati.
Ako niste shvatili što je - to je muzej ili izložba starudija odnosno zahrđalih krntija.
Osim samih eksponata, mjesto je super uređeno i zanimljivo, pa ti na kraju dođu zanimljivi i eksponati.
Vrućina nije popuštala, temperatura se penjala, ali jesti se moralo stoga smo sjeli u hladovinu u parku Forbesa, slikovitog gradića. Suh zrak u džipu od klime tražio je malo vode (flaširane dakako), nosnice su bile presuhe (stalno smo kopali nos :)), kontaktne leće sam proklinjala cijeli put, jednom su mi se tako zalijepile za rožnicu (od suhoće naravno) da ih nisam mogla izvaditi dok nisam oči bukvalno umočila u vodu.
Čim smo odnesli pete iz Forbesa, nakon nekoliko sati ovdje su krenuli požari koji su divljali par dana po cijelom području i tko je pratio naše vijesti tih dana to je čuo i vidio, a mene su dočekali grozničavi mailovi od familije u Hrvatskoj jesam li OK i da li sam zbrisala s tog područja na vrijeme. Mi naravno u to vrijeme pojma nismo imali što je iza nas.
Krajem popodneva dospjeli smo i do Parkesa. Nacionalni observatorij nije kajgod: prvo, to je mjesto koje je na Zemlji prvo primilo vijest od Neila Armstronga i Co. da je Apollo 11 sletio na Mjesec 1969. godine.
Drugo, ovdje je sniman (o tome) i poznati australski film The Dish sa Samom Neillom u glavnoj ulozi, kojeg ste prije par tjedana mogli opet pogledati i na našoj TV, ali pod nekim suludim prevodom naslova, nešto u smislu: "Houstonov drugi nešto"....whatever!
I tako dođosmo do mjesta Dubbo od nekih 3500 ljudskih duša, gdje smo mrknuli "turkey & cranberries" sendviče, kavu i još vode ("tankali" smo se na svakoj benzinskoj sa po flašom svaki) u nezaobilaznom MacDonaldsu. I na kraju napravili još tih par kilometara do Western Plainsa na naše ZOOfari nočilište u polu-šatorima uz tanku žičanu ogradu koja nas je dijelia od stotine divljih zvijeri i ostalih životinja.
Prije spavanja nam je vodstvo ZOOfarija preporučilo da ako po noći vidimo kakve životinje da šeću oko šatora - da ne izlazimo i ne otvaramo vrata, nego da lijepo spavamo dalje dok ne svane, a ujutro su već tamo i svi čuvari pa će oni već vidjeti ako neka od životinja nedostaje. Divota. Možete misliti kako sam spavala tu noć.
Uz to je temperatura šišala stabilnih 46 Celzijusa.
Svanulo je krasno, opet pakleno vruće jutro. A ja sam hodala po ZOOfariju kao zoombi. Ujutro su ostale goste čvršćih snova probudili lemuri s pjesmom iz Madagaskara: I want to movin' movin'....
Ponovno smo "hit the road", ali ovaj put sve bliže i bliže pustinji. Prognoza je nasreću najavljivala zahlađenje radi vjetrova s istoka - pičilo je ciglih 38 C.
I tako dođosmo u Cobar, slijedeće mjesto sa oko 3200 ljudskih duša i odradismo zadnji MacDonalds' s ciklom (nacionalna salata) i MacCaffeom. Naime kava po njihovim dinnerima je jednako loša kao i u američkim (fuj) - MacCaffe je bio zakon.
Kao što rekoh outback znači: šikara, divljina, "kontinent" (mi bismo rekli selendra).
U Cobru ima i rudnik željezne rude koje u Australiji ima poprilično da ne kažem puno, pa su limene ploče (one valovite) duuuuuugo duuuugo vremena koristili za krovove kuća. Ali bez izolacije. Što ne bi bilo tako čudno da ne znamo da se lim usije na povišenoj temperaturi, a kamoli ne na preko 40 C.
Ako ste se ikad zapitali zašto su Australci ludi ko puške, eto vam odgovora: "Mačka na vrućem limenom krovu".
Od Cobra nadalje sretali smo sve manje i manje automobila, a uz cestu sve više i više ničega. Posvuda su bili prometni znakovi flooding, što bi značilo područje poplava.
Smijurija. Poplave su tamo svakih 40 godina, a razdoblja suša su i po par godina. Moj frend Australac mi je taj fenomen flooding prometnih znakova objasnio: "Moraju neki znakovi biti na cesti, inače bi svi pozaspali od dosade ničega."
I došlo vrijeme da tugom u srcu napustimo asfalt. Cesta je bila sve gora, prvo makadam, pa nešto između šljunka i pijeska, pa žuta glina, pa opet crveni pijesak. Jedino je vrijeme bilo stabilno: cca. 36 C! Baš je bilo friško.
Moira je prvi od privatnih posjeda, odnosno rancheva ili po aussie: farm ili stock stationa kroz koji smo prolazili. Pravilo je da kada prolazite privatnim posjedima (a oni se protežu javnim putovima i cestama, dakle kada putujete prolazite kroz privatne posjede) da kako nađete rampu, tako je i ostavite: otvorena-otvorena, zatvorena-zatvorena. Naravno ne uzima se ništa, može se kampirati, ali se treba prije javiti vlasnicima i ostaviti za sobom točno kako je bilo kada ste došli. Smeće nosite sa sobom dalje do nekog odlagališta. Vjerujete ili ne, ta se pravila itekako poštuju.
Imanja su u globalu velika cca. 10-20.000 hektara, sve ispod toga je mici mici, prc knedla od grunta.
Yelta je bio drugi station sa stokom i ovcama. Nije ni čudo da imaju toliko hektara imanja kad na njemu nema ničega osim - lokalne benzinske pumpe...
...i naravno hrpe ovaca s Merino vunom. Toplom i mekom...
Kao što vidite vode ima u takozvanim tankovima odnosno bazenima u kojima se skuplja voda. Kad zagusti tu vodu piju i ljudi. Nemojte reć da je ne bi pili.
Lokali bi je. Da je uopće ima dovoljno.
Tank je slikan iz malog pipera, "kućnog vozila", u koji su me ugurali u cik zore oko 8h, pa sam veselo sjedila za vrijeme leta s nogama u "gubecu" tako da sam grickala vlastita koljena. Dakle, vrlo je udoban avijončić. Kako sam slikala - samo nebo zna!
Obilazak Yelte je bio zanimljiv: upoznavanje s oborima za ovce, šišačima i svim i svačim. Nažalost nisam vidjela i samo šišanje ovaca, to su napravili dva tjedna pred mojim dolaskom.
Da i zalazak.
Mmmmmm.....
Moira i Yelta su stock i sheep stationi, a ima ih i samo farming stationa, ali naravno ne u pustinji. Što bi tu od biljaka uzgajali? Biljku zvanu pijesak?
Ipak naišli smo i na nešto vode: Darling River, koja ima širinu kao Sava ali gaz ko dječji bazen, pa shodno toliko i vode.
Ipak Moorabin posjed ima tu sreću da se nalazi uz Darling - barem ima dovljno yabbija, crnih riječnih rakova, finog okusa kao škamp ili jastog.
Na Moorabinu, posjedu od nekih 12.000 hektara živi vesela, žilava bakica od 82 godine potpuno sama i sve radi i uređuje - čak ima i zelenila u vrtu ispred kuće. To je bilo jedino zelenilo koje smo vidjeli danima.
Još samo jedna stanica do treće noći i najdublje koliko ćemo zaći u pustinju, do White Cliffsa, rudnika opala (više o njemu u jednom od prijašnjih postova:)
Wilcannia
Odavde su krenula mjesta sa oko 70-200 stanovnika. Ovo ima oko 70tak i uglavnom su to aborigini.
Veliki dio izgleda jadno i zmazano, ali imaju i svijetlih trenutaka: lokalni shop zdrave, friške hrane (ijak!), mjesni zatvor za oko 30 ljudi (u mjestu od 70 ljudi!) i golf igralište bez ijedne vlati trave. Igraju na pijesku.
Any comment?
Post je objavljen 06.04.2006. u 15:41 sati.