neizmjerno mi se gadi kad moram gledat u sunce, a ono mi kadkad ništa ne govori. čak me ne želi zasljepiti svojim sjajnim zrakama. možda se osjeća jako snažno, pa zar i nije? sada ne razmišljam o suncu kao o propasti. jer nakon toliko vremena(možda je to samo malo vremena) i dalje sije, i onda kad ga ne vidim.
ti i ja smo ljudi.. koliko toliko!
ti i ja i oni(oko nas) šarena su slika.
slika na platnu puna boja, najrazličitijih nijansi. naslikana od ruke talentiranog umjetnika sa psihičkim manama. .. da to smo bili, ali sad smo prekriveni masnom, crnom bojom i svi joj se dive. takva jednobojna slika smiruje životinje. mogu li ja samo nešto reći?.. - vjerujem da imamo ruke, u ovom trenutku jako hladne.. možemo li rastrgati tu rešetku crne boje iznad nas? šarene , potopljene boje se straše posljedica..što misliš zašto pomišljaš na samoubojstvo? - vjerujem da nam je svima ostalo nešto malo pameti, jer nam je stalo.. stalo do sebe, onog drugog, onog sljedećeg i tako u nedogled..redosljed je nebitan. istina je da imamo i dvije noge..bar većina- a i to je nevažno. stani na noge, unutar sebe osjeti trag cipele. neka te podsjeti da si i ti čovjek kojeg će primjetiti prije nego lažljivu crnu boju.
tako se slika podrapala.
Post je objavljen 09.04.2006. u 14:49 sati.