Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/koreja

Marketing

Na misi s Korejskom obitelji

Danas na trgu sv. Petra na misi Cvjetnici stvari su se dogodile ovako. Krenuo sam na trg sam, tako se osjećam najbolje. Već kod kupovanja karte za Metro progovorio sam koju riječ s jednom strankinjom koja nije znala kupiti kartu. U Metrou sam Amerikancima pokazao smjer kretanja, a kad je stigla moja stanica, istrčao jer sam već gotovo kasnio na misu.

U Vatikanu je na Cvjetnicu jedna od najljepših liturgija, a niti danas nisam ostao razočaran. (Koristim priliku dan kažem kako ću na Uskrs pjevati na trgu sv. Petra u Vatikanu s njemačkim zborom). Zaboravio sam ponijeti ulaznicu, imao sam dvije, ali su me svejedno pustili do mjesta za sjedenje jer nije bilo previše ljudi. Dok sam ulazio u svoj dio susreo sam vodiča Slavka s grupom mladih iz Hrvatske koji je svojevremeno i mene vodio po Rimu. Zatim sam sjeo na prvo prazno mjesto, a potom se premjestio na bolju poziciju. Kad su stigle neke tri djevojke, pomaknuo sam se do jedne obitelji Korejanaca katolika i evo nas na današnjoj temi. Da prije samo spomenem kako sam vidio i prijateljicu s kojom sam studirao u Zagrebu, kolege studente iz SAD-a koji su nosili palmine grančice i još nekoliko poznanika. Trg je bio i prepun hrvatskim zastavama što se moglo najbolje vidjeti na kraju Euharistije kad su počeli mahati sa svime što su imali.

I tako, sjedim ja pokraj Korejanaca, slušam ih kako pričaju, želim reći Dobar dan na korejskom, tražiti za bombončić koje su si međusobno djelili (hana ke đusejo - jedan molim), ali se ne usudim jer do sad još nikad nisam zapravo pričao s Korejancima. Okej, pričao sam s njima, imam, štoviše, nekoliko Korejskih prijatelja (i prijateljica), ali do sad nikad nisam pričao Korejski nego sam uvijek koristio neki srednji jezik, bilo engleski, njemački ili talijanski. Danas sam, tako obavio svoj prvi razgovor potpuno korejski.

Dugo sam šutio i već sam mislio da neću imati priliku započeti bilo što pa sam ipak progovorio, i to za vrijeme homilije. Upitao sam mamu koja je sjedila pokraj mene razumije li talijanski, na korejskom, naravno. Nešto mi je šapnula, a ja nisam razumio što je rekla, ipak sam se pravio da razumijem i kimnuo glavom u znak razumijevanja. Pokazala mi je na svog muža, vidno uspaničena. Ponovio sam pitanje i njemu, i on je rekao da razumije. Mislio sam im, naime, prevoditi, propovjed ako razumiju engleski ili nešto slično. Čoosmnida, rekao sam i prekinuo s njim razgovor jer je sjedio daleko od mene. Ženi sam počeo objašnjavati da učim Korejski, ali da ga ne znam dobro pričati. Pital je jesam li Talija, rekao sam da sam Hrvat. Bio sam prisiljen upotrebljavati niži nivo razgovora jer nisam znao kako se pojedini glagoli kažu u formalnom obliku, a tako bi se trebalo pričati sa starijima i nepoznatima.

Nakratko smo ušutjeli. Tada me žena upitala: We hangugo kongpuhejo? Bilo je to lagano pitanje, ali budući da niti sam ne znam zašto učim korejski, nisam znao što bih joj odgovorio. Gledam korejski film, odgovorio sam joj, dobro jedem korejsku hranu (još sam nabrojao ramjon, bulgogi i kimći), imam korejske prijatelje. Ah tako, odgovorila je i tu je otprilike bio kraj našeg razgovora jer se Misa aktivno nastavila. Još su mi se mali čudili, čestitali smo si mir s tobom na korejskom, a kod odlaska na pričest razdvojili.

Za vrijeme papinog Angelusa stajao sam pokraj izlaza, a oni su se smjestili pokraj mene. Bilo ih je četvoro, mama, tata, kćer i sin koji me je fotografirao i hodao oko mene. Htio sam ga pitati kako se zove, no nije se dovoljno približio. Oni su zatim otišli s trga, a ja sam ostao do papinog blagoslova. Na putu kući još sam ih jednom susreo i naklonom glave bez riječi pozdravio.

To je bio mo j prvi razgovor na Korejskom.

Post je objavljen 09.04.2006. u 19:02 sati.