Jučer sam krenuo malo namještati svoju novu kuću. Imam jednu lijepu garnituru - jedan masivni kutni element te dvosjed i fotelju od crne kože. To je trebalo odnijeti na prvi kat a to nisam mogao sam pa je samnom išao i moj frend profesor.
Dođemo mi, kad evo belaja - stepenište je preusko! A niš...uzmem velike metalne lojtre (ljestve, ne?) i stavim ih pod zaista širok prozor od najljepše sobe na prvom katu. Prvo ćemo odnijeti fotelju. Plan akcije je sljedeći: naslon ide na moja leđa, a dio na kojem je kad sjedneš guzica, taj dio ide na moju glavu (i ne, nema nikakve simbolike u tome :D ). Profa drži to da se ne prehiti u stranu a ja idem po lojtrama gore. Kad namjestimo fotelju na početak prozora profesor optrči čitavu kuću, popne se na kat i počne vući kroz prozor, a ja počnem gurati. Profi treba da optrči kuću i popne se na kat manje od pet sekundi, blažena mu majka, nije uzalud bio planinski trkač :D
I bi tako. S moje bulje (glave, jelte?) fotelja je otišla kroz prozor bez problema. Isto tako smo premjestili i kutni element a onda je došao red na dvosjed.
Dvosjed ne ide poprijeko, njega kroz prozor moramo uzduž. To je značilo da je s jedne strane naslon a s druge sjedalica. Naslon je tri puta teži od sjedalice i dolazi do neravnoteže. Ja sam se popeo na ljestve, profa je gurao dvosjed preko mene ali primjetim da momak gura samo s jedne strane - sa one teže. Valjda je mislio da će se ona lakša strana dizati sama od sebe. Lakša strana je počela juriti meni na lijevo i ja sam je onako ukotvljen na lojtri grčevito primio da ne pobjegne, ali vraga, koža je skliska i sve je krenulo nizbrdo. Kad je profa vidio da dvosjed pada učinio je junački čin - hrabro je skočio pod padajući dvosjed i ovaj ga je opalio po glavi, odmah kraj naočala. Naočale su odletjele na istok, profa na sjeverozapad a dvosjed bi odletio na jug ali mu zid kuće nije dao pa je samo klizio uz zid sve do dna. Jedno staklo od naočala ispalo je i bilo je ispod dvosjeda. U drugom pokušaju uspjeli smo, stavio sam bulju pod naslon za ruke, ukotvio se navrh lojtre, čitava težina dvosjeda počivala je na mom vratu, par sekundi nisam postojao a onda je profa povukao dvosjed kroz prozor.
Epilog:
Profa ima ping pong lopticu na čelu i naočale bez jednog stakla. Garnitura je na svom mjestu ali dvosjed je malo oguljen na najvidljivijem dijelu. Ja sam škripao plućima ali sam došao do spoznaje da još nisam za baciti :D
Junački smo mahnuli rukama tako da su nam se laktovi skoro dodirnuli (po nama su snimali 'A je to', niste to znali?) i krenuli prema domu svom...
:D
Post je objavljen 09.04.2006. u 13:00 sati.