S juga puše jak vjetar i tjera me prema sjeveru. Svakoga dana sve je hladnije. Pišem umotana u deku, a pred licem mogu vidjeti svoj dah. More je tamnozelene boje i neuobičajeno mirno, poput stakla. Na površini plutaju golemi odlomljeni komadi leda koji na suncu svjetlucaju bijelim i plavim odsjajem. Neki su maleni, a ima ih velikih poput otoka. Mornari odmahuju glavama. Meni su ledeni otoci prelijepi, osobito rano ujutro i navečer, kada led blista i od izlazećeg ili zalazećeg poprima boju ruže ili meda. Uzdižu se poput golemih stijena ili litica neke ledene pustoši, a pri dnu su izdubljeni i prepuni tajanstvenih spilja i tunela. Naše je putovanje usporeno gotovo do mirovanja... Vrlo je tiho, jezivo tiho. Ni daška vjetra. Jedra su otežala od leda, pa vise s križeva, spremna uhvatiti i prvi nagovještaj povjetarca. Ponekad se čini da ćemo zauvijek ploviti ovim tamnim, ledenim vodama, lutati oceanima poput ptice i da više nikada nećemo kročiti na kopno...
Post je objavljen 09.04.2006. u 12:06 sati.