Kada si osmjehneš, kao da sunce zasja,
I sve oblake tuge otjeraš iz mog života.
Tvoj osmijeh kojim zrači drago lice i oči,
Predstavljaju ono što se naziva ljepota.
I kad te naljutim, pa samo vrisneš, zaurlaš,
Na tren to je samo i onda se osmjehneš,
Onim svojim čarobnim, prekrasnim očima
Kao da zvjezdani sjaj za nas oboje dosegneš.
Da nije tvog osmijeha i sjaja očiju tvojih,
Tko bi moj nemir i nesigurnost otjerao?
Tko bi se trudio da me razumije i utješi
I tko bi me drugi na smijeh i samu natjerao?
Ti se smiješ i kad znam da imaš problema,
Ta bora tuge na čelu tvojim osmjehom će proći.
Učiš me da se smijehom liječi svaka bol i rana
I da ću se smijehom, sigurno, zadovoljstva domoći.
I trudim se da budem vesela, raspoložena,
I kad su mi oči suzne, pogled pun tuge.
Ne mogu da te ne poslušam i ne nasmiješim se,
Iako znam kako boli, ipak ću zavarati druge.
Jer mnogi uživaju u suzama i nesreći tuđoj
I pakosno se smiju kad drugog nevolja snađe.
Naučio si me da osmijehom sve ljude razoružam,
Pa makar poslije, u samoći, suza se u oku nađe.